Blogovi Postovi Blogeri Galerije Video
 

SAMILOST SEBI

post objavio/la dzambeg prije 11 godina 6 mjeseci na blogu dead man talking

Komentari na post

 

duboko...selam

Objavio/la Farfromeyes prije 11 godina 6 mjeseci #

hvala svima!
:)

Objavio/la dzambeg prije 11 godina 4 mjeseca #

hmmmm, dozivjeh ovo! masaAllah

Objavio/la djulzulejha prije 11 godina 4 mjeseca #

hvala đulzulejha!
:)

Objavio/la dzambeg prije 11 godina 4 mjeseca #

PAPA BENEDIKT XVI. U BAVARSKOJ - GOVOR U AULI SVEU
PAPA BENEDIKT XVI. U BAVARSKOJ - GOVOR U AULI SVEUČILIŠTA U REGENSBURGU PRED ZNANSTVENICIMA I PROFESORIMA 12. RUJNA 2006.

VJERA - RAZUM I SVEUČILIŠTE. SJEĆANJA I REFLEKSIJE

Poštovane dame i gospodo!
Teologija u kontekstu sveučilišta
Za mene je ovo dojmljiv trenutak - stajati još jedanput iza sveučilišnoga pulta te još jednom smjeti održati jedno predavanje. Misli mi se vraćaju u one godine kad sam na sveučilištu u Bonu, nakon krasnoga razdoblja na Visokoj teološkoj školi u Freisingu, preuzeo svoju službu kao akademski učitelj. Bijaše to god. 1959., dakle još u vremenu starih sveučilišnih ordinarija. Za pojedine katedre nije bilo ni asistenata ni tajnica, ali je zato bilo neposrednih susreta sa studentima, poglavito pak među samim profesorima. U prostorijama za docente susretali bismo se prije i poslije predavanja. Susreti s historičarima, filozofima, filolozima, a naravno između oba teološka fakulteta - katoličkoga i protestantskog - bili su veoma živi. U svakome se semestru održavao jedan tzv. Dies academicus kad bi se profesori svih fakulteta predstavljali studentima cijelog sveučilišta te tako bijaše moguć stvarni doživljaj onoga što se naziva Universitas - univerzitet (tj. Sveopćenitost, sveukupnost): Moglo se iskusiti kako, naime, svi mi, unatoč svim specijalizacijama koje nas ponekada ostavljaju pred drugima ili jedne za druge bez riječi, tvorimo ipak jednu cjelinu te u cjelini radimo jednim umom sa svim njegovim protegama te tako da stojimo u zajedničkoj odgovornosti za pravilnu uporabu duha. Sveučilište je bilo krajnje ponosno na svoja oba Teološka fakulteta. Bilo je jasno kako i ti fakulteti, zauzeti oko pitanja razumnosti vjere obavljaju posao koji nužno spada na cjelinu Universitatis scientiarum, makar nisu svi mogli dijeliti s nama onu vjeru oko koje se teolozi trude kako bi je svrstali u zajednički razum. Ta nutarnja sprega u kozmosu (raz)uma nije bila pomućena ni onda kad se pročulo, kako se neki od kolega izjasnio da na našemu sveučilištu ima nešto čudno i neobično: naime, dva fakulteta koja se bave nečim što uopće ne postoji - naime, s Bogom. U cjelini sveučilišta bilo je neprijeporno kako je i spram takve radikalne skepse nužno i razumno postavljati razumska pitanja spram Boga te to činiti u surječju s predajom kršćanskoga vjerovanja.

Dijalog među vjerama - Bog se protivi nasilju
Sve mi je to ponovno palo na pamet kad sam nedavno čitao dio dijaloga što ga je izdao profesor Theodore Khoury (Münster), a vodio ga je učeni bizantski car Manuel II. Paleolog godine 1391. u zimskome taboru u Ankari s nekim obrazovanim Perzijancem o kršćanstvu i islamu te o istini obiju religija. Car je zapravo za vrijeme opsade Carigrada između godina 1394. i 1402. zabilježio taj razgovor. Odatle ćemo onda razumjeti kako su njegova vlastita izlaganja navedena daleko opsežnije nego odgovori perzijskoga učenjaka. Dijalog se proteže na cijelo područje vjere kako nam je izlažu Biblija i Kuran te se napose bavi pitanjem slike Boga i čovjeka, ali uvijek iznova nužno kruži i oko odnosa između ‘tri zakona’: Stari zavjet - Novi zavjet - Koran. U ovome predavanju htio bih obraditi samo jednu točku - u cjelini spomenutoga dijaloga gotovo marginalnu, koja me pak u surječju tematike vjera i razum fascinirala te mi služi kao polazišna točka za moja promišljanja o toj temi.
U sedmoj rundi razgovora (dialexiv- kontroverze) car se dotiče teme džihada (svetoga rata). Car je zacijelo znao kako u Suri 2,256 stoji: Nikakva prisila u pitanjima vjere - to je jedna od ranih sura iz vremena kad je Muhamed sam bio još bez moći te i sam ugrožen. Međutim, car je naravno znao i za odredbe o svetome ratu koje su našle svoje mjesto u Kuranu, a uvrštene su kasnije. Ne upuštajući se u pojedinosti, kao što su različito postupanje s onima koji su ‘vjernici Pisma’ i ‘nevjernicima’, car se na iznenađujuće grub i oštar način obraća svome sugovorniku posve jednostavno sa središnjim pitanjem o odnosu religije i nasilja uopće. On jednostavno kaže: “Reci mi pak, što je to nova donio Muhamed, te ćeš tu pronaći samo loše i nehumano, kao primjerice ovo, da je propisao kako se vjera koju je on propovijedao treba širiti mačem”. I onda car potanko razlaže zašto je besmisleno širenje vjere s pomoću sile. To stoji u suprotnosti prema Božjem biću te prema biti duše. “Bogu nije draga krv, i ne djelovati u skladu s umom (sun logw), protivi se samome Božjem biću. Vjera je plod duše, ne tijela. Tko dakle želi nekoga voditi prema vjeri, treba mu sposobnost dobra govora i pravilna mišljenja, a ne prijetnja i nasilje... Da bi se neka razumna duša osvjedočila, ne treba šaka, batina ni inače drugih sredstava s kojima se nekome može prijetiti smrću…“

Bog = Logos, Razum, Razbor
Temeljni izričaj u toj argumentaciji protiv obraćanja na vjeru s pomoću sile glasi: Protivi se izravno Božjem biću ne djelovati sukladno umu! Izdavač, prof. Theodore Khoury, daje svoj komentar: Za cara, Bizantinca koji je odgojen i odrastao u grčkoj filozofiji, ta je rečenica očevidna. A za muslimanski nauk pak Bog je apsolutna transcendencija. Božja volja nije vezana ni uz koju našu kategoriju pa bila to i kategorija umnosti, razbora. Khoury nadalje navodi rad poznatoga francuskoga islamologa R. Arnaldeza koji upozorava kako Ibn Hazn ide dotle te tumači kako se Bog ne mora pridržavati ni svoje vlastite riječi te kako ga ništa na to ne obvezuje da nam otkrije istinu. Ako bi to Bog tražio i htio, čovjek bi morao prakticirati i idolopoklonstvo.
Ovdje se otvara razdjelnica u shvaćanju Boga te u konkretnome ostvarenju religije, što nas danas neposredno izaziva. Je li samo grčka misao, vjerovati kako se protivi samome Božjem biću ako se djeluje protivno razumu, ili pak vrijedi li to uvijek i samo po sebi? Mislim kako je na ovome mjestu uočljivo duboko suglasje između onoga što je u najboljem smislu plod grčke misli i one vjere u Boga koja se temelji na Bibliji. Preinačujući prvi redak Knjige Postanka Ivan otvara Proslov svoga Evanđelja riječju: U početku bijaše Logos. Upravo je to riječ koju car rabi: Bog djeluje s Logosom. Logos je (raz)um i riječ istodobno - razum koji je stvaralački i drugima priopćiv, ali upravo kao razum. Ivan nam je time podario završnu riječ biblijskoga pojma Boga u komu dolaze do svoga cilja te nalaze svoju sintezu svi često mukotrpni i vijugavi putovi biblijske vjere u Boga. Taj susret biblijske poruke i grčkoga mišljenja nije bio nikakva slučajnost. Viđenje svetoga Pavla - komu su se zatvorili putovi u Aziji te koji je u noćnom viđenju vidio nekoga Makedonca kako mu dovikuje: “Dođi prijeko i pomozi nam” (Dj 16,6-10) - to se viđenje smije i može tumačiti kao zgušnjavanje iznutra nužnoga susreta i zbližavanja biblijske vjere te grčkoga pitanja i misli.

Dodiri biblijske misli i helenizma, dodir vjere i razuma
Pritom treba naglasiti kako je to približavanje odavna bilo na djelu. Već samo otajno Božje ime iz gorućega grma, koje izuzima ovoga Boga između bogova s mnoštvom imena te o njemu izriče da je on jednostavno Bitak, jest nijekanje i osporavanje mitova, prema čemu jest u nutarnjoj analogiji i Sokratov pokušaj nadići i nadmašiti mit. Proces započeo u gorućem grmu dosiže svoju novu zrelost unutar samoga Starog zavjeta za vrijeme progonstva u Babilon. Ondje se naviješta Bog Izraelov, Bog koji nije više vezan uz zemlju ni bogoštovlje, on nema više nema zemlje ni Hrama, on je Bog neba i zemlje te se predstavlja jednostavnom izrekom koja je samo nastavak one iz gorućeg grma: “Ja jesam taj koji Jesam!” S tom novom spoznajom Boga združuje se i nova vrst prosvjetiteljstva očita u drastičnom izrugivanju bogova, pukih ljudskih tvorevina (usp. Ps 115).
I tako biblijska vjera u helenističkoj epohi - unatoč svoj oštrici protimbe prema helenističkim vladarima - koji su htjeli iznuditi prilagodbu grčkome načinu života te njihovu štovanju bogova - ide iznutra prema međusobnom doticaju, prema najboljem izdanku grčkoga mišljenja, što se kasnije posebice ozbiljilo u kasnoj mudrosnoj literaturi. Danas znamo da je grčki prijevod Staroga zavjeta nastao u Aleksandriji - tzv. Septuaginta - više od pukoga (možda ga treba nešto manje pozitivno vrednovati) prevođenja hebrejskoga teksta, on je, naime, samostalni tekstualni svjedok te jedan vlastiti važni korak u povijesti objave, pri čemu se taj susret realizirao na način koji je imao odlučno značenje za nastanak kršćanstva i njegovo širenje. Pri tome je u dubinama riječ o susretu vjere i razuma, susretu ispravna prosvjetiteljstva i religije. Manuel II. jest stvarno iz nutarnje biti kršćanske vjere a istodobno i iz biti helenističkoga elementa koji se stopio s kršćanskom vjerom, mogao reći: Ne djelovati ‘u skladu s Logosom’ u opreci je s Božjim bićem.

Bog nije samovoljni despot
Ovdje se zbog poštenja mora primijetiti kako su se u kasnom srednjem vijeku razvile tendencije koje razbijaju tu sintezu grčkoga i kršćanskog elementa. Naspram tzv. augustinovskoga i tomističkoga intelektualizma započinje s Duns Skotom i pozicija voluntarizma koja je u konačnici dovela dotle da se ustvrdi kako mi poznajemo o Bogu samo njegovu Voluntas ordinata. Onkraj toga postoji Božja sloboda s pomoću koje je on mogao napraviti ili stvoriti i opreku svemu ovome što je stvorio. Tu se već ocrtavaju pozicije koje su posve bliske onim Ibn Haznovim te bi se mogle sliti u sliku samovoljnoga Boga koji nije vezan ni na istinu ni na dobro. Transcendencija i drukčijost Božja se toliko uvećavaju da ni sam naš razum, naše osjetilo za istinu i dobro, nisu više stvarno zrcalo Boga, čije su bezdane mogućnosti onkraj njegovih stvarnih odluka, nama zauvijek nedostupne te ostaju skrivene. Tome nasuprot vjera Crkve uvijek se čvrsto držala kako između Boga i nas, između njegova vječnoga Duha Stvoritelja i našega stvorenoga uma postoji stvarna analogija, pri čemu su doduše nesličnosti beskrajno veće od sličnosti, ali ipak ne dokidaju pojam analogije i takav analogni govor (usp. Lat IV). Bog ne biva više Bog smjestimo li ga u neki čisti i nepronicljivi voluntarizam, nego je uistinu božanski Bog onaj Bog koji se očituje kao Logos te koji je kao Logos u ljubavi prema nama i na nama djelovao i djeluje. Zacijelo, ljubav nadilazi spoznaju te ona stoga može zapaziti više od običnoga mišljenja (usp. Ef 3,19), ali ona ipak ostaje ljubav Boga-Logosa, zbog čega je kršćansko bogoslužje logikh latreia - bogoslužje u suglasju s vječnom Riječi i našim ljudskim razumom (usp. Rim 12,1).
Ovo ovdje natuknuto nutarnje približavanje koje se odvijalo između biblijske vjere i grčkoga filozofskoga pitanja nije samo odlučni proces u povijesti religija, nego je također presudan i na razini svjetske povijesti, te nas i danas uvelike obvezuje. Sagledamo li taj susret, onda nije nikakvo čudo što je kršćanstvo, unatoč svoga ishodišta i važnih razvitaka na Istoku dobilo u konačnici svoje povijesno odlučno obilježje u Europi. Možemo se također i obrnuto izraziti: Taj susret komu je pridošla i baština Rima stvorio je Europu te ostaje trajni temelj onoga što se s pravom može nazvati Europom.

Pokušaji dehelenizacije kršćanstva
Naspram tezi kako je kritički pročišćena grčka baština bitna sastavnica kršćanske vjere stoji zahtjev za dehelenizacijom kršćanstva koja od početka novoga vijeka uznapredovano ovladava teološkim nastojanjima i hrvanjima. Pogledamo li malo pobliže, možemo zamijetiti tri vala u programu dehelenizacije, koji su doduše povezani, ali su u svojim zasadama i ciljevima ipak jasno različni jedan od drugoga.
Dehelenizacija se pojavljuje najprije u temeljnim nakanama reformacije u 16. stoljeću. Reformatori su se suočili - glede teološke školske tradicije - sa sistematizacijom vjere definirane naskroz filozofijom, te im se činilo kako je to otuđenje vjere mišljenjem, filozofijom koja ne proistječe iz same vjere. Vjera im se pritom nije više činila živom, povijesnom riječju, nego je udomljena u jedan filozofski sustav. Princip Sola Scriptura traži nasuprot tomu čisti izvorni oblik vjere kakav ćemo naći izvorno u biblijskoj riječi. Metafizika im je bila nešto kao pridjevak odnekud drugdje, i zato vjeru treba osloboditi od metafizike kako bi ona bila ponovno vjera u svojoj izvornosti i samostalna. S radikalnošću koju reformatori nisu mogli predvidjeti nastupio je Kant svojim izričajem, kako on mora ostaviti mišljenje po strani da bi stvorio prostor za vjeru te je iz toga programa i polazišta onda i djelovao. Pritom je vjeru usidrio isključivo u praktični um te joj osporio pristup cjelini zbiljnosti.
Liberalna teologija devetnaestoga i dvadesetog stoljeća donijela je sa sobom drugi val u programu dehelenizacije. Izraziti predstavnik toga vala jest Adolf von Harnack. U vremenu dok sam ja još studirao kao i u ranim godinama moga akademskog djelovanja taj je program bio snažno na djelu i u katoličkoj teologiji. Pascalovo razlikovanje između Boga filozofa i Boga Abrahamova, Izakova i Jakovljeva služilo je kao ishodišna točka. U mome nastupnom predavanju god. 1959. pokušao sam se suočiti s time. Sve to ne bih želio ovdje iznova podgrijavati. Međutim, ipak bih htio u svoj kratkoći barem pokušati istaknuti razlikovnu novinu toga drugoga vala dehelenizacije nasuprot prvome.
Kod Harnacka imamo kao sržnu misao povratak prema jednostavnom čovjeku Isusu te njegovoj jednostavnoj poruci koja prethodi svekolikom teologiziranju i heleniziranju: Ta jednostavna poruka predstavlja - prema Harnacku - stvarni klimaks religijskoga razvoja u čovječanstvu. Isus se oprostio s kultom - bogoštovljem u korist morala. Isusa se prikazuje u konačnici ocem, tvorcem čovjekoljubive moralne poruke. Pritom je u biti riječ o tome da se kršćanstvo ponovno usuglasi sa suvremenim razumom oslobađajući ga od navodno filozofskih i teoloških elemenata, kao primjerice vjere u Kristovo božanstvo te trojstvenoga Boga.

Suvremena znanost = matematika+empirizam
Utoliko svrstava historijsko-kritičko tumačenje Novoga zavjeta teologiju ponovno u kozmos sveučilišta: Teologija je za Harnacka bitno historijska i strogo znanstvena. Ono što ona može ishoditi na putu kritike o Isusu jest tako reći izričaj praktičnoga uma te se time može zastupati u cjelini sveučilišta. U pozadi svega stoji novovjeko samoograničavanje razuma koje je našlo svoj klasični izričaj u Kantovim kritikama, a u međuvremenu je još većma radikalizirano prirodoznanstvenim mišljenjem. To suvremeno poimanje razuma počiva - da se ukratko izraziomo - na s pomoću tehničkih dostignuća potvrđenoj sintezi između platonizma (kartezijanizma) i empirizma. Na jednoj se strani pretpostavlja matematički, racionalni ustroj materije, tako reći njezina nutarnja racionalnost, koja omogućuje shvatiti je i upotrijebiti u njezinu djelatnu obliku: Ta temeljna pretpostavka jest tako reći platonski element u suvremenom poimanju prirode. A na drugoj strani riječ je o funkcionalizaciji prirode za naše potrebe i svrhe, pri čemu odlučujuću sigurnost nudi mogućnost verifikacije (ovjerovljivanja) ili falsifikacije (krivotvorenja) u samom eksperimentu. Težište između obaju polova može se nalaziti, kako se već uzme, više na jednoj ili na drugoj strani. Jedan strogo pozitivistički mislilac kao J. Monod okarakterizirao je sebe kao osvjedočena platoničara odn. kartezijanca.
To nosi sa sobom dvije za naše pitanje odlučne temeljne orijentacije. Oblik sigurnosti koji rezultira iz suglasja matematike i empirije dopušta nam govoriti o znanstvenosti. Ono što želi sloviti ili se zvati znanost, mora se suočiti s tim mjerilom! I tako se onda kušaju znanosti koje se odnose na čisto ljudske datosti, kao povijest, psihologija, sociologija, filozofija, približiti tome kanonu znanstvenosti. Za naša promišljanja važno je također i to, kako metoda kao takva isključuje pitanje Boga te ga želi prikazati kao neznanstveno ili predznanstveno pitanje. Time se pak nalazimo pred skraćivanjem radijusa znanosti i uma, koje se mora staviti pod znak pitanja.

Upitnost suvremenoga poimanja znanosti
Na to ćemo se još osvrnuti. Za sada ostaje činjenica kako za s ovoga zrenika definirana pokušaja održati i sačuvati teologiju kao ‘znanost’, od kršćanstva ostaje samo siromašni fragment. Međutim, mi moramo reći i više: Čovjek je sam pritom prikraćen. Jer, istinska ljudska pitanja, pitanja spram našega odakle i kamo, pitanja religije i etosa, ne mogu onda pronaći svoje mjesto u prostoru zajedničkoga, “znanošću” opisana (raz)uma te se moraju premjestiti na područje subjektivnosti. I subjekt onda odlučuje sa svojim iskustvima što mu se čini religijski prihvatljivo i podnosivo te time onda subjektivna “savjest” postaje u konačnici jedinom etičkom normom i razinom. Time onda gube etos i religija svoju društvenotvornu snagu te su podložne i gube se u proizvoljnosti. Takvo je stanje za čovječanstvo veoma opasno: Vidimo to u ugrozbenim patologijama religije i uma. Te patologije nužno moraju svom žestinom izbiti na površinu gdje se um tako suzuje, da mu više ne pripadaju pitanja spram religije i etosa. Jednostavno je krajnje manjkavo ono što ostaje u etičkim pokušajima od pravilâ evolucije ili pak psihologije i sociologije.

Treći val dehelenizacije - pluralizam kultura i religija
Prije nego dođem do zaključaka prema kojima sa svime ovim smjeram, moram natuknuti ukratko i danas djelatno prisutni treći val dehelenizacije. U susretu s pluralizmom kultura danas se rado kaže kako je sinteza s grčkom mišlju što se dogodila u ranoj Crkvi bila prva inkulturacija kršćanstva te nije dopušteno fiksirati na to i druge kulture. Njihovo je pravo zaputiti se onkraj te inkulturacije na jednostavnu poruku Novoga zavjeta kako bi se ta poruka nanovo inkulturirala u svačijem vlastitom ozračju i prostoru. Ta teza nije naprosto kriva, ali je dosta gruba i netočna. Jer Novi zavjet je pisan na grčkom jeziku i nosi u samome sebi dodir s grčkim duhom, koji je sazrijevao u prethodnom razvoju Staroga zavjeta. Zacijelo, postoje slojevi u procesu nastajanja rane Crkve koji se ne moraju pretakati u sve kulture. Međutim, temeljne odluke koje se tiču surječja vjere s traženjem ljudskoga uma, te odluke spadaju na samu tu vjeru te su njezin njoj primjereni razvoj.

Zaključak - teologiji i vjeri je mjesto na sveučilištu
Time dolazim do zaključka. Samokritika modernog uma koju smo pokušali u posve grubim potezima ne isključuje pod svaku cijenu poimanje kako se naskroz moramo vratiti u predprosvjetiteljstvo te se oprostiti sa spoznajama moderne. Veličina modernoga razvoja duha priznaje se bez prikraćivanja: Svi smo mi zahvalni za velike mogućnosti koje je taj razvoj otvorio čovjeku te za darovane nam napretke u čovječnosti. Etos znanstvenosti jest uostalom volja za posluhom spram istine te je utoliko i izričaj načelnoga stava koji spada na temeljne zasade svega kršćanskoga. Nije nam ni na kraj pameti uzmak ni negativna kritika, nego je riječ o proširenju našega pojma te uporabe raz(uma). Jer unatoč svoj radosti spram novih mogućnosti samoga čovjeka vidimo također i ugroze koje izranjaju iz tih mogućnosti te se moramo pitati, kako njima ovladati. Bit ćemo to kadri samo ako razum i vjera ponovno na novi način pronađu put jedno drugome. Ako nadiđemo samonametnuto ograničenje razuma na ono što je u eksperimentu ovjerovljivo ili krivotvorivo te ako ponovno otvorimo razumu svu njegovu širinu. U tome smislu teologiji, ne samo kao historijskoj i humanističkoj disciplini, nego kao pravoj teologiji, kao pitanju spram razumnosti vjere mjesto je na sveučilištu te u njegovu širokom dijalogu znanostî.

Dijalog religija i kultura te prirodoznanstvenoga uma
Samo ćemo tako biti sposobni za stvarni dijalog kultura i religija, što nam je tako prijeko potrebno. U zapadnom svijetu uvelike prevladava mišljenje kako su univerzalni jedino pozitivistički um te njemu srodni oblici filozofskog promišljanja. Međutim, duboko religijske kulture svijeta smatraju upravo to isključivanje Božanskoga iz univerzalnosti uma kao ogrješivanje o njihova najintimnija osvjedočenja. Razum koji je spram Božanskoga gluh te gura religiju u područje subkulture, nesposoban je za dijalog kultura. Pritom sadrži u sebi, kako sam pokušao prikazati, suvremeni prirodoznanstveni um s u njemu samu imanentnim platonskim elementom i pitanje koje smjera onkraj njega samoga i njegovih metodičkih mogućnosti.
On sam mora posve jednostavno prihvatiti kao datost, na kojoj počiva njegov metodički put, racionalnu strukturu materije kao i korespondiranje između našega duha te racionalnih struktura koje vladaju u prirodi. Međutim pitanje, zašto je to tako, to pitanje ostaje i prirodna ga znanost mora predavati i prepuštati drugim razinama i načinima mišljenja - filozofiji i teologiji. Za filozofiju, a na stanovit način i za teologiju jest osluškivanje velikih iskustava i zrenja religijskih tradicija čovječanstva, napose pak kršćanske vjere, jedan spoznajni izvor. Njima se uskratiti bilo bi nedopustivo sužavanje našega slušanja i odgovaranja.
Na pamet mi pada Sokratova riječ upućena Fedonu. U prethodnim razgovorima dotaknuli su se mnogih krivih filozofskih mišljenja te Sokrat najednom kaže: Dalo bi se razumjeti ako bi netko iz gnjeva zbog toliko toga krivoga za svega svoga ostatka života mrzio i prezirao svaki govor o bitku. Međutim, na taj bi način izgubio istinu o bitku te bi pretrpio veoma golemu štetu. Zapad je odavna ugrožen tom odbojnošću spram temeljnih pitanja svoga uma te time može pretrpjeti samo golemu štetu. Odvažnost za širinu uma - a ne odreknuće od njegove veličine - to je program s kojim teologija utemeljena na biblijskoj vjeri stupa na suvremeni areopag i raspru sadašnjice. “Protivi se Božjem biću ne raditi sukladno s razumom (s Logosom)”, kazao je Manuel II. o svojoj kršćanskoj slici Boga svome perzijskom sugovorniku. Pozivamo u dijalogu kultura sve svoje sugovornike u taj veliki Logos, u tu širinu razuma. A velika je zadaća sveučilišta - univerziteta uvijek iznova (pro)nalaziti tu širinu.

Primjedba: Sveti Otac pridržaje sebi pravo potkrijepiti bilješkama gornji tekst u neko kasnije vrijeme. Stoga treba smatrati gornju verziju samo provizornom

Prijevod s njemačkoga i podnaslovi: dr. fra Tomislav Pervan OFM

Za Hercegovinu24 Fra Tomislav&Fra Velimir Mandic

http://www.hercegovina24.info/modules/edito/edito.php?idedito=6
http://bs.wikipedia.org/wiki/12_crte%C5%BEa_Muhameda

Objavio/la burekblog prije 9 godina 11 mjeseci #

Upišite komentar:

Vaš username:

Upišite komentar:

Unesite šifru sa slike lijevo: