Blogovi Postovi Blogeri Galerije Video
 

Spodobe

post objavio/la ponor prije 13 godina 4 mjeseca na blogu Vikicev Specijalac o Ponorima Rata

Komentari na post

 

Meni nije toliko tesko padao rat, ono prezivljavalo se zivilo u nekoj nadi za bolje sutra. Ali sad poslije svega, nekako neke stvari se i toliko nisu ni znale kao sada. Nedao Bog nikome da slusa ispovjesti majki, sestri i zena zrtava iz rata, ciji su najmiliji pobijeni, a one ponizavane, zatvarane, tucene i silovane. Te ispovjesti ostavljaju dubok trag u svijesti svakog normalnog bica. Tako se covjek zamisli da se isto tako i njegovoj familiji moglo desiti, nekada to danima nosim u sebi, i muka mi je kako se preko takvih stvari jednostavno prelazi. Danas je stigla pravda , istina da nikad nece te zlocine moci ispraviti, ali uzivam ponekad gledajuci zlocince Stankovica, Simsica, Jankovica i ostale kako mole za milost za svoja zlodjela, i nadam se da ce zadnje sto ce moci vidjeti u svojim celijama, svijetlo dana, i da ih do kraja zivota a i poslije progone nevine zrtve njihovih zlodjela....

Objavio/la iceman ze prije 13 godina 4 mjeseca #

Ja bih zamolio L&L da nas postedi dalje ovih gluposti,
vidjeli smo i skontali.... stvarno nam ne treba ovo...
u stvari ne zelim ni da znam ni gdje je ni odakle je lik, a kamoli da mu svojom posjetom uvecam counter na blogu...

cudi me da onakav pisac inace pise na netu, jer njegova probrana citalacka publika su sumari sa romanije koji btw. vjerovatno u zivotu nisu culi za Internet... ali eto

Uglavnom Vikicevac, pisi i dalje ... radi raje
ovo je istina a ne propaganda.... i nemoj nas samo zajebati kao Pospanko :( (razumijem ja njegove motive... ali opet tesko prihvatiti cinjenicu).

Objavio/la Suerte prije 13 godina 4 mjeseca #

zaboravih hoche i nas u isti lonac ,al ne ide pri nam se nije rodilo da budemo kao oni hvala Bogu da nije

Objavio/la Adje prije 13 godina 4 mjeseca #


Spodobe na djelu:

http://fromisraeltolebanon.info/

Iako ne mozemo pomoci opkoljenim gradjanima bejruta, barem ih se mozemo sjetiti u molitvama. Razruseni Bejrut lici na sarajevo iz 1992.

Vikicev Specijalac:

Ostani 'naivan' (neiskvaren) kakav si bio i prije rata.

Objavio/la bosna_srebrna prije 13 godina 4 mjeseca #

Lagan neki dan, sjedim u radnoj sobi i pijuckam hladno mlijeko dok iz zvucnika dopire muzika koja budi sjecanja i vraca me u ranu mladost.
Dragan Stojnic, Jadranka Stojakovic, Leo Martin...
Čini mi se kako je nekad sve bilo mnogo bolje, ljudi su se vise smijali, manje smo razmišljali o materijalnom, zivot je imao vise smisla...
Eh, da, dobra stara vremena...

Hajde da se podsjetimo slavnih dana stvaranja Srpske države, dana kada smo nadmocno gazili mrskog neprijatelja, dana kada su Srpski vojnici oslobadjali stopu po stopu Srpske zemlje...

Sve moje price su posvecene Srpskim vojnicima, onima koji su svoje zivote dali za slobodu, mojim drugovima, onima koji su rasuti po cijelom svijetu, običnim ljudima, pekarima, studentima, vozacima tramvaja...moje misli su sa vama...

Ova prica je puna scena nasilja te stoga preporucujem onima sa slabim zivcima da popiju nešto za smirenje. Ostali, uzivajte...

Okolina Sarajeva, 1993 godina.
Akcija traje već dva dana, noc nas je zaustavila u napredovanju. Smjestili smo se u napola porusenoj kuci, par sretnika sjede na stolicama, ostali su na podu, ledjima naslonjeni na zidove sobe. U jednom uglu treperi improvizovana uljana lampa, slabasna svjetlost daje sablasnu notu cijeloj prostoriji. Posmatram svoje drugove, neki spavaju, zagrlili su puske, Sveto kao i obično na sebi svojstven način prepricava dogadjaje iz proteklih par dana. Smijemo se, prkosimo ratu, prkosimo smrti...
Noc polako odmice a meni se po baksuzu ne spava. Razmišljam. Danas smo razbili turke, kasno popodne su dobili pojacanje, „laste”, „crvendaci” ili kako su se već zvali debili u crnim kombinezonima. Dosli su iz pravca Stupa i pokusali vratiti izgubljene polozaje. Dobro se prasilo. Ostali su na livadi, rasuti u razlicitim polozajima kao krpene lutke. U par situacija nisam imao vremena napuniti pusku, radila je utoka...
Ujutro krecemo dalje, biće prasenja.
Pet sati, stežem cizme, popravljam opasac, provjeravam municiju i namjestam pancir. Motorola u mom dzepu je ozivila. Krecemo. Ispred nas nekoliko kuca. Pocinju „raditi” minobacaci iz Otesa. Miris baruta u vazduhu. Pretrcavamo u prvu kucu. Prazna je.
Odradjujemo drugu kucu RB-om, granate padaju po livadi. Dolijece tromblon i pogadja u zid nekoliko metara od mene. Puzimo do druge kuce. Sveto baca veliku rucnu kumulativnu bombu kroz prozor. Zaglusujuca eksplozija u paramparcad raznosi ono sto je ostalo od vrata. Iz kuce teturajuci ispada turcin, posrce, pada, pokusava se podici. Nema pola desne ruke a u lijevoj grcevito drzi pusku. „Potvrdjujem” ga u glavu i ulazimo u kucu. Još jedan turcin ispruzen na podu. Uniforma mu je bukvalno poderana u paramparcad od gelera. Mlad je, maksimalno 20 godina. Kenjac proviruje kroz prozor i dobija metak u rame. Kuca do naše je puna turaka. Pucnjava, dim, pretrcavamo,Zeljko pada, bombe kroz prozor. Upadamo u hodnik, zadnji turcin bjezi kroz vrata, pada sa metkom u glavi. Turci bjeze preko livade. Pucamo, biram mete, sve je kao u usporenom filmu, metci ih buse a oni ne padaju odmah već sa par sekundi zadrske. Dolijece dugi tromblon i pogadja zid kuce iza mojih ledja. Dim i prasina, totalno sam gluh. Dim se razilazi, vidim drugove kako pilje u mene. „Ziv je”, rece neko. Osjecam kako mi nešto toplo tece niz vrat. Vracaju me nazad u kucu dok držim nekakav zavoj na glavi. Sveto odnekud vadi malu flasu i prosipa mi rakiju po glavi. Gundja kako sam bas danas morao biti ranjen, steta dobre prepecenice...
Ostajem tu do kraja akcije, drugovi se skupljaju. Ponovo sjedimo na podu, potezemo iz flase, smijemo se. Prepricavaju se dogadjaji iz proteklih par dana. Tomo pokazuje ambleme koje je skinuo sa uniformi krepanih turaka. Suba je napokon zarobio „Hekler”, gleda ga sa ljubavlju i miluje kao neku djevojku. Sveto kaže kako su turci trube, trebali su tromblone testirati prije borbe, nisu racunali na Srpske „pancirne” glavurde. „Na tebe sam potrosio pola litra rakije, ima da maznes makar dvije litre čistog alkohola iz ambulante”, govori Sveto i pokazuje na mene. Tomo me „ruzi” i kaže kako sam metkom grubo prekinuo turcina bez ruke, covjek nam je nešto pokusavao reci...
Smijemo se kao blesavi, nas smijeh nadjacava zvukove rata i svu ovu ludost koja nas okruzuje...

Toliko za ovaj put, ostajte mi dobro...

Objavio/la locked and loaded prije 13 godina 4 mjeseca #

Pricao sam vam prije kako sam u trenutcima dokolice imao obicaj raditi nešto korisno.
Ima nešto posebno u tome kad na vrhu obaraca držiš ljudsku sudbinu. Znao sam nekad pomisliti ko su, šta su radili prije rata, znam li ih?
Rat ne ostavlja mjesta za emocije...
Aerodromsko naselje, nas polozaj kod hladnjace, Azici ili neki drugi polozaj sa koga sam imao dobar pregled.
Najcesce sam koristio pusku koju sam dobio na poklon, fini lovacki karabin kalibra „winchester 243” sa velikom „Mauzer” optikom. Izuzetno dobra municija, veliko punjenje a malo i prodorno zrno.
Ako se radilo o maloj udaljenosti, koristio sam polu - automatsku malokalibarku sa deset metaka i takođe velikom optikom, kalibar 22 L.R. Fino oruzje, gotovo bez zvuka i trzaja.
Šta je osnovni uslov da se bude uspjesan u „skidanju” turaka na par stotina metara?
Osmatranje, danima sam pratio neprijateljsku liniju, kretanje, biljezio koje objekte najviše koriste, zapisivao vrijeme.
Upornost, znao sam dolaziti i po pet dana na isto mjesto a da nemam ni jednu dobru priliku. Bio sam uporan i pucao sam samo na sigurno. Pucati na nekoga ko se brzo kreće ili kome vidis samo jedan dio tijela? Ne, to nisam radio.
Najlakse je bilo za lijepog vremena. Ovo znam iz licnog primjera. Kad je lijep i suncan dan, vecina ljudi nije disciplinovana i nisu u stanju ostati u sigurnosti polozaja. Lijepo vrijeme ih izmami napolje, ljudi zbog suncevih zraka zaborave da je rat...
Kradja, mnogi nisu izdrzali u slučajevima kad se blizu linije nalazilo skladiste, prodavnica ili dobar auto...
A tu sam nastupao ja.
Azici, nas polozaj preko puta velikog limenog skladista punog bijele tehnike. Dva dana sam pratio turke kako iznose ves masine, sporete i slično.
Sutradan sam ih cekao od ranog jutra. Na drugom zidu polu srusene kuce, ja i moja puska.
Gospodar ljudskih zivota.
Posmatram Azice, dosta srusenih kuca, ulica koja vodi prema Stupu, na desoj strani pruga. Do turskih polozaja oko 70 metara.
Pojavljuju se dvojica starih poznanika sa kolicima, ulaze u skladiste. Cekam pet minuta, repetiram pusku, zaustavljam disanje.
Izlaze. Pustam ih deset metara i pogadjam prvog u prsa. Pada.
Repetiram pusku, drugi bjezi, pogadjam ga u ledja. Pada.
Pocinje pucnjava sa turskog polozaja, pucaju nasumice.
Cekam narodne heroje da priteknu u pomoć, dvojica trce sa cebetom. Pogadjam jednog. Pada.
Dosta za danas. Pitam se zna li onaj četvrti koliko je sretan, o cemu li je mislio jutros kad je posao na liniju, da li je znao da ga vreba smrt...
Aerodromsko naselje, polzaj 4B, moja omiljena kuca.
Preko puta našeg polozaje se nalazila auto praonica iz koje su turci često pucali na naše vojnike. Udaljenost maksimalno 40 metara. Iza praonice kuca. Dugo sam posmatrao praonicu i skontao sam da su turci probili zid na istoj i da su tako ulazili iz kuce. Oprezni...
Cekao sam priliku skoro deset dana. Ljeto, preko 35 stepeni, znoj mi ulazi u oci. Ubijam vrijeme gledajuci apokalipticni prizor oko sebe.
Izbusena auta, srusene i spaljene kuce, nigdje žive duse.
Kod praonice se pojavljuje pas, izgleda kao vucjak. Vlasnici su pustali zivotinje na slobodu jer ih nisu mogli hraniti. Vrti se oko praonice. Staje između praonice i kuce i gleda u nešto sto ja ne vidim. Ukocen je. Neko ga doziva i mami.
Repetiram malokalibarku. Tijelom mi se razliva onaj stari osjecaj, sav se pretvaram u jedan misic. Uzbudjen sam, još ni jednog nisam skinuo na toj strani.
Pas i dalje stoji. Iza ugla praonice se pojavljuje ruka, pas i dalje stoji nepomican. Viri rame i dio glave, neoprezan je.
Gotovo mi se digao od uzbudjenja.
Još jedan korak i vidim ga cijelog. Trenutak nepaznje, pogresno vrijeme i pogresno mjesto, losa sreća a ja cekam...
Pucanj, turcin pada, pas bjezi. Potvrdjujem ga sa još jednim u glavu. Pauza, pucaju po nasem polozaju.
Cekam da izadju po krepanog druga. Izvlace ga savijenom armaturom...
I jedan turcin manje je sasvim dobro.
Silazim dole, cekaju me poznata lica, pitaju „jesi li ijednog”?
Moj osmijeh im sve govori...

Toliko za danas, nastavice se...

Objavio/la locked and loaded prije 13 godina 4 mjeseca #

a što bi to neko čitao?

Objavio/la Dariomiamigo prije 13 godina 4 mjeseca #

Da znamo kakvi su smradovi.

Objavio/la De prije 13 godina 4 mjeseca #

Dajte ljudi, ove price sto posta l&l zvuce kao scene iz loseg a la Rambo filma. Pa da su napredovali ovako kako ovaj prica, u Bosni vec nakon prvih par mjeseci rata nebi bilo zivih ljudi osim srba..
Srbi su oduvijek bili podlozni pisanju i vjerovanju mitologiji..

Objavio/la Hipparchia prije 13 godina 4 mjeseca #

Kako ono rekose "Ja plaha vakta za pogana insana"

Objavio/la Poserem se na spodobe prije 13 godina 4 mjeseca #

Upišite komentar:

Vaš username:

Upišite komentar:

Unesite šifru sa slike lijevo: