Blogovi Postovi Blogeri Galerije Video
 

Lijepe doline Privora

post objavio/la AngelBoy prije 10 godina 11 mjeseci na blogu PRIVOR

Komentari na post

 

Nakon kratke posjete Voljevcu u avgustu 2007. Massel i ja smo otputovali na godisnji odmor. Bili smo u Baskim Vodama, Makarskoj, Neumu, Stonu i Dubrovniku.
Najvise smo se zadrzali u Neumu (hotel Sunce), jer je to bosansko primorje.
Drago nam je da smo prilikom dolaska u Voljevac upoznali i autora ovog' blogga.
Posebno me raduje susret sa mnogobrojnim Voljevcanima medju kojima su:
Ojica, Husnija, Irfan, Shoper, Bukara (Biko), Fajko, Zijo, Seid, Akif, Naser, Hiko i Eno, a zelio sam vidjeti jos mnogo njih.
Posto smo stigli u Minneapolis, ovom prilikom pozdravljamo sve Voljevcane i Boljkovcane.
Cuvajte se i cuvajte jedni druge!
Musa i Massel

Objavio/la Gost_4521 prije 10 godina 10 mjeseci #

E bas mi je drago da ste se javili i jos jedom bi se zelio izvinuti zbog onih sastava koje si pisao.
I jos bi te samo zamolio da das Masselu moj msn, da se mozemo ponekad cuti.
Nadam se da me nije zaboravio...
mesko_87@hotmail.com ovo je moj msn....

Objavio/la ola_operator prije 10 godina 9 mjeseci #

D O N J A C U P R I J A

Sjedio je na seciji i tupo zurio kroz zamagljen pendzer. Lijeva noga je bila skupljena pod njim, a desna, povijena i ispravljena ispred njega koja je ujedno sluzila k’o naslon za lakat desne ruke u kojoj je izmedju pozutjelih prstiju, od duhana, dogorjevala jos jedna ispusena cigareta. U lijevoj ruci je drz'o fildzan i lagaHno, sa cudnim mirom i cejfom, ustaljenim pokretima, naizmjenicno, srkn’o bi gutljaj mirisne kahve, pomijesan sa ukajmacenim mlijekom, zatim bi povuk’o dubok dim, jednako uzivajuci u jednom i u drugom; kahvi i cigareti. Pri tome nije skid’o pogled sa mutnog i najedralog Vrbasa, pomahnitalog od klete kise koja hametice pada vec peti dan bez prestanka, a sto je bilo jos gore, bez ikakvog vidljivog isareta da ce skoro stati ili bar malo uminuti. Na seciji,i spred njega, se nalazila bakrena mangala sa
zarom, a u njoj je bio, poveci nagorjeli, ibrik pun vruce kahve ciji se miris sirio po malom sobicku u kom je svakodnevno protic’o njegov jednolicni zivot. Iz coska, iz starog bosanskog sporeta koji je licio na fijaker, culo se veselo pucketanje razbuktale vatre. U rerni, koja je zjapila otvorena, culo pistanje
iscjepanih drva iz kojih se lagaHno, uz taj pisak cijedila vlaga. Ispod rerne na debeloj dasci, drva su cekale svoj red i put do rerne, dok je stari zuti macak mirno spav’o na toj vlaznoj kamari uspavan toplinom iz sporeta. Bilo je veoma ugodno i toplo, dzennetski mir i rahatluk, pa sav dunjaluk i vakat k’o da su stali i cekaju promjenu. Ustaljeni klokot kisnice koja se cijedi niz oluk, rumorenje kapi po ceramidi krova, sivo i jednolicno nebo, mutni i zahuktali Vrbas,l okve po sokaku, crno, ogoljelo i mokro drvece, bez lisca ili neke zaostale vocke na sebi, a tek poneka promrzla i pokisla ‘tica, sleti, rastrese perje i mokrinu i nestane ostavljajuci dogadjanja i vakat da se vrati onom istom miru i camotinji od prije saHat-dva, jutros, jucer ili prekjuce. Nikakvog znaka ni najave za promjenu.Nista. Nista sto bi ukazalo da ce ova kisurina stati, da ce se vrijeme i insan razgaliti. Spustajuci prazan fildzan na mangalu da bi dosuo drugu, lijevom rukom ponovo obrisa staklo pendzera, zamagljeno i ovlazeno od topline sobe i njegovog daha, trazio je pogledom po sokaku sta se desava napolju, ispred njegove kuce, nece li kogod naici sokakom da ga upita za haber, sta li je novo i ima li izgleda da se vrijeme proljepsa i da se izvuce iz vlastite zatocenosti od kise i ovog kijameta sto dodje sa njom. Danima slusa dumbaranje kapi po komadu starog, odbacenog i pohrdjalog pleha po cijem zvuku, njegovoj jacini i jednolicnosti ocjenjuje da li je kisa jaca, slabija ili ne jenjava. Znao je da kisa nece uskoro stati, a Vrbas ionako prepunjen vodom i muljom prijeti da se izlije iz korita i poplavi komsiluk, basce i avlije onih koji svoje hudjare izgradise na njegovim plodnim obalama. Muka ga je uhvatila na pomisao o nevoljama koje dolaze, nije ni osjetio ostar bol medju prstima, od dogorjele cigarete i tek kad ju je prinosio ustima da povuce jos jedan dim, osjeti da ga nesto przi te je brzo baci u mangalu ljutito mrmljajuci neku kletvu. Uze komadic jelove klipe i zatusi opusak u ohladnjelom pepelu. Zle slutnje vrzmale su se kroz njegov mozak, znao je da je Vrbas vec podbocio Tuscicu i vratio je nazad skoro do “Lokacina” te da ce Vrbas zapucati niz Boljkovac i Dobrosin prema Vakufu i Bugojnu, da ce se otisnuti kise i vode sa obronaka Vranice i Raduse te potocima i rijecicama sliti u ionako pomahnitali Vrbas cineci ga jos mocnijim i goropadnijim.

Vrati klipu pod mangalu, sage se i uze kesu sa duhanom, otvori je i zagrabi pregrst. Visak duhana otrese nazad u kesu, a ostatak stavi na bijeli papir koji je drzao u lijevoj ruci. Ravnomjerno rasporedi duhan cijelom duzinom papirica, smota i onda ga ovlazi ispucalim usnama te pripali jos jednu, ko zna koju po redu cigaru. Istovremeno, dok je palio cigaru, pogledom odluta kroz pendzerski dzam i ucini mu se da neko prolazi sokakom te se priblizi da ga ocisti i bolje vidi, kako bi prepozn’o ko to hodi po ovom nevremenu. Razocara se kad prepozna Fahriju, komsiju kako se pijan tetura uz sokak. -Kako moze 'vol’ko pit', ne ide mi u glavu, pa bas svaki dan, i danas po ’vom kijametu, prokiso do koze, Boze ti sacuvaj i zakloni. Ali sta me briga, ne pije moje, al’ zao mi one mu zene i maksuma, i golii bosi, mozda i gladni, ali eto uvijek se nadje hedija za cokan ili dva, mislio je i u mislima govorio sam sebi. Potom se vrati na isto, ugrijano mjesto, gdje je prije sjedio i sjede na isti nacin k’o i prije.Uze onu klipu sto je stajala ispod mangale, poturi je u zar cekajuci da se plamen pojavi da bi odmah zatim pripalio novu cigaru. Sve to vrijeme pogledom je pratio Fahriju dok nije zamak'o za cosak sokaka gdje bi obicno zast’o ispred Bostine kuce i dugo mlatar’o rukama pokusavajuci da objasni, nesto sto ni sam sigurno nije razumio. Nakon izvjesnog vremena, zadovoljan, klimnuo bi glavom i uputio se ispod Ramica gdje mu je bila kuca. Avdul mu je brat i vec dugo godina oni ne govore zbog njegovog pijanstva. Pokusalo se i razgovarati sa njim nekoliko puta, danima, mjesecima, kumila ga i preklinjalaida prestane, ali dzaba trud, dzaba molbe, na kraju svi odustali. Fahrija je i dalje trazio nacina da se opravda osjecajuci se uvrijedjen i zato bi svaki put zast’o kraj Bostine kuce, mlatar’o rukama gledajuci u okolne pendzere.Ali se niko nije pomaljao, a ni hajao sto on govori. I tako danima i godinama. Ali kad bi, sto je bilarijetkost, trijezan prolazio kraj Bostine kuce, nikad nije zastaj’o niti se osvrt’o uokolo.
Lagahno i necujno aksam se prikrad’o u mahalu i sokake i vec su se vidjele prve upaljene zarulje,skiljave i zatomljene, a skrto svijetlo srpolikog Mjeseca slabo je osvjetljavalo sokak i mahalu koji su smjerno ali sigurno tonuli u jos jednu dugu, petu po redu, kisnu noc, punu neizvjesnosti, zebnje i iscekivanja, sa ocima nesvjesno uprtim u nebo i oblake, sa molitvom na usnama da ovaj kijamet prestane i umine strah od poplave. Vrbas, koji je u normalna vremena tuda tek’o hucno i pjenusavo,pun brzaka i bukova, sada je licio na ravnu, zutu i pokretnu plocu koja svojom snagom i velicinom
gazi, valja i nosi sve ono sto joj put preprijeci. Nije se cuo huk talasa, nije bilo nikakvog znaka da tu pored sokaka, kroz carsiju i mrklinu noci, tece nasa draga rijeka, mocna i silovita, spremna da svakogcasa porusi i odnese. Samo oni koji su se radjali i stanovali u njenoj neposrednoj blizini znali su dobro Vrbasku, plahovitu cud, te sa zebnjom u srcu, obhrvani brigom i nespavanjem, budno pratili pobodene klipe koje su jedna za drugom lagaHno ali sigurno nestajale u mutnoj rijeci.

Rasla je i njihova zebnja i strah jer dan tone u aksam, u mrak, u crnu mrklu noc kad je sve teze,opasnije i crnje. Miris raskvasene zemlje i ilovace pomijesan sa mirisom trulezi, mokrih i nabreklih panjeva,a vlaga i tonja se sve vise sirila mahalom, uvlacila se u nju, a gomile nanesenog smeca, klipa, granja,kanti, drva, dasaka i ko zna cega nije bilo i kruzilo Ulicom poplavljenom nabujalim Vrbasom.Nadosla neman udarala je u povisoku obalu i zidove Becanove basce, zavracajuci se prema kucama u ravnici ispod obale i polaHko, jedna za drugom nestajale su tarabe i plotovi avlija koje su prve dolazile na udar mutne vode. Prva na udaru bila je Hamdukina kuca i avlija, a odmah do nje Handaceva.Sljiva koja je rasla iza same kuce vec je do pola nestala u vodi sto je jasno govorilo da ce sva bascei kuce, one blize obali, a ujedno i najnize lagaHno, jedna za drugom, nestati u nadirucoj vodi.Sokak sto se pruzao od Ulice prema Vrbasu, kojim su prolazile voljevacke mlade i djevojke, a koji je opet, razdvajao Handacevu i dupleks Bostan kuce, bio je potpuno poplavljen tako da je voda tekla oko kuce.Tuzna slika taraba koje se guse u nabujaloj rijeci, vika i galama u komsiluku postajala je sve glasnija.Osjecala se panika i strah koji su zavladali nizvodno, a nisu spokojne bile ni Masetica kuce.Vrbas je postajao sve siri i mocniji, brzi i nemilosrdniji. Nije daleko bila ni kuca Muje Pobrinog, a poplava ju je cinila jos blizom. Voda boje bijele kahve preplavila je potok i slijevala se pravo na Hamurovu kucu kroz jelove tarabe, a odmah tu, kod Himzine i Ljuljisove kuce bila je postavljena Donja cuprija koja nije bila sigurna ni kad je Vrbas bio plitak i bistar. Opasnost je vrebala Skenderovu djecu i Falice, Zulficinu djecui Sosice. Donja cuprija nesigurna, a od jedne obale do druge, cinila secitava vjecnost. Vec je donji boj Sonine kuce bio u vodi, a Duhandzica magaza se nije ni vidjela ispod plivajuce verande.Sarcovi su svi utekli u gornji boj, nije ni cudo, svi su bili neplivaci. Zatim je na udaru bila Kicinova kuca i pcelinjak iza nje, pa Sosica kuca sa cvijetnjakom koji je Dika, Ahmetova zena, odrzavala godinama.Vrbas je neprestano rast’o, a odozgo cestom nadirala je voda prema skoli i zadruzi skrecuci ponovo uLuku prema Miscevoj benti i Gradini cineci nepregledno, blago pokretno i mutno jezero. Jedine sigurne, bile su kuce na brdu, njih desetak sa dzamijom na samom pocetku blagog brdasceta koje je izgledalo k’o kakav parobrod pristao u luci. I dok su se Voljevcani borili sa nadolazecim Vrbasom, on je i dalje sjedio pored pendzera, na seciji, zaokupljen mislima o cupriji, Donjoj cupriji nize njegove kuce.Tada k’o nikad dosad’, osjetio je cudnu strepnju u srcu. Hoce li izdrzati to staro, crvima i vodom izjedeno drvo, trulo i oglodano brojnim poplavama, sibano vjetrovima, okivano ledom za dugih zima, przeno suncem za ljetnih zega, godinama prije njega, ko zna kol’ko puta i za kol’ki vakat sto prodje otkako je podignuta? Hoce li moci izdurat jos jedan nalet stihije i opstati, spajajuci dvije obale, komsije, rodjake, ahbabe, a sto je najvaznije, cuprija je godinama omogucavala i skracivala put korisnicima. Hoce li to tako ostati k'o sto je i dosad bilo? Godinama, Vrbas ih je dijelio, a cuprija spajala, da se brzo, laHko i cesto ide preko nje. Nikad nije ni pomislio da bi ta veza mogla jednog dana nestati, jer je gleda otkad zna za sebe. Tu je ko jetkin, stalna i nepromjenjiva. Postojala je prije njega, ostat ce i poslije njega.Tako je bar mislio. Obhrvan mislima , pit’o se, sa pravom, kakav je to on insan kad vise brine i strahuje za cuprijom nego za zivim ljudima, ahbabima i komsijama koji se tamo dole bore sa Vrbasom bez ikakvih izgleda na uspjeh.
-Sto mi se cuprija uvrzla u glavu i ne da mi mira, a eto Fahrija prodje prije po sahata,p’jan ko zemlja i ode kuci, uz Potok, a ja mislim o cupriji, a ne o njemu, nesreca jedna, hoce li takojedared omaHnuti i smandrljati se u vodu?…samo dragi Allah zna, borio se sa mislima povlaceci jos jedan dim iz cigare. Kruzio je pogledom kroz opustjelu, skrto osvjetljenu mahalu i trazio znakove ikakvogzivota, ali dzaba, sve je utihnulo i zamrlo, guseci se u ovoj kisurini. Pokoji curak nagomilane vode skizne niz dzam ostavljajuci trag k’o skijas kad se otisne niz Bratolovac ostavljuci trag u prtini. Po lokvama,gusti nizovi kolutica od kisnih kapi koji su se radjali i gasili neprekidni u trajanju, trepernje listova bokvice, crnog sljeza i ponegdje repuha, koji su podrhtavali pod udarima i naletima kisnih kapi, jednolicna i uspavljujuci sum vode u oluku, po plehu, bili su jasni znaci da kisa i dalje pada, jednako jako k’o i prije i da ne misli stati.
Sjecanja se vratise, dodjose iznenada i on im se iznenadi, jer se vrati u mladost kad je skak’o sa Donje cuprije, najprije na 'noge', a kasnije na 'glavu'. -Sejtanski sin - govorili bi stariji, a oni drugi, mladji, htjeli biti k’o i on. Sjec’o se u tancine, kad se sunovratio k’o u hendek, prema smaragdno zelenim dubinama iza Hajnine vrbe, odmah pored direka sto je drz'o cupriju. Sjec’o se straha kojeg je osjetio kad je prvi put skocio preko Duguljasice ,a mozda i nije bio strah vec neko cudno, neprijatno osjecanje slicno ovome koje sad nosi u sebi.Mucnina u stomaku, srce k’o da hoce da iskoci, usi tutnje zacepljene, a vanjski zvukovi ko da dolazeiz daleka vremena i ne ticu se tebe. A onda odskok i let kroz havu, prazninu, vrijeme i sve sto je prije osjec’o, nestaje. Zna. Povratka nema. I vidi vodu koja se primice, siri i nestaje, udar rukama, da lakse uroni, da glava ne osjeti udarac i bol, da razbije tu mirnu smaragdnu plohu koja se strelovito priblizava...i poslije toga smirenje, zavrsetak i izronjavanje. Pade mu naum Topal i njegov skok kad mu lijeva noga zape za jedan od direka, te osta invalid za zivota.
(nastavak slijedi)
Musa Bostan

Objavio/la Gost_4521 Musa prije 10 godina 7 mjeseci #

a kad ce nastavak musa bas me to interesuje jako zanimljiva prica

Objavio/la xxx,,arman prije 10 godina 6 mjeseci #

(evo nastavka Donje cuprije)

Sjec’o se i ciscenja ulice od granja i drveca koje bi tu zastalo poslije iznenadnih ljetnih pljuskova i poplava, ponekad je znao sakupiti i prevuci drva, dovoljno za cijelu zimu, jer su, pored uobicajenih klada i dasaka obalom zastajali cijeli balvani, po nekoliko njih, sto je obicno bio znak da se negdje gore , u Livoj il’ Desnoj na obali, balvani sumskog preduzeca jos neodvezeni nizvodno, prema Jajcu. Otisnuti i otkaceni balvani slobodno su plutali niz Vrbas, zastajali, otiskivali se, odlazeci ko zna gdje, noseni vodenom stihijom. I tako je to trajalo. Godinama. Prije njega i poslije njega.

Sumorni, kisni dan zamjenila je maglovita, memlom i vlagom omirisana noc, kad je ust’o osjetivsi hladnocu i jezu u krstima, pris’o sporetu i masicama razgrno skoro usahlu i ugasenu vatru. Procistio je pepeo kroz djevdjir, stavio nekoliko suhih, jelovih klipa, a povr njih dva bukova drveta, puhn’o dva-tri puta u vatru koja se veselo pucketajuci, ponovo razbukta i razgori .Ust’o je i stao, skriven kuhinjskom tamom, nezaintersovano pogledao u plafon po kojem su sjenke vatre igrale sejtansku igru oranz-zutih boja. Pogleda uokolo po zidovima, od dosade, neznajuci ni sam u sto gleda i sta trazi, pridje seciji i opet sjede. Ovoga puta sjeo je sa druge strane mangale odakle je kroz pendzer, mog’o bolje vidjeti Vrbas, cupriju i dzamiju. Iako je u normalna vremena mog’o vidjeti samo komadic toka Vrbasa, sada je, u odsaju mahalskih fenjera vidio ogromnu,zutu vodenu traku koja se neprestano vukla ispred njegovih ociju. S vremena na vrijeme trakom klizne pokoja crna mrlja, sto je jasno govorilo da se Vrbasom valjaju balvani, klade i sve ono sto je zastajalo na njegovim obalama i nije moglo izdurati navalu vode.

-Sta pusta drveta odnese ta vodurina i gdje ce to sve otici, gdje ce zastati, ko to zna i ko bi ga znao? -tiho je govorio, a istovremeno pomislio kako bi bilo dobra da zastanu ovdje, u njegovoj avliji, ispod kuce, pa da ih on pokupi iscjepa i slozi u supu. Skrta svijetlost fenjera smjestenog na samom cosku sokaka priguseno je osvjetljavala, svojim, kisom izmjesanim zracima, raskrsnicu, koja se jednim krakom pruzala sokakom ispred njegove kuce, a drugim, onim duzim, isla pravo na cupriju. On je dugo sjedio razmisljajuci o insanima, zivotu, proslosti i sve se to preplitalo jedno s drugim, izmjesano, ispleteno, a pomisao o Vrbasu, cupriji i mladosti izmami lagaHan osmjeh ali ujedno i sjetnu tugu koja ga vrati u starost, sadasnjicu, samocu i sabur. Pozeli da legne, zaspi i sve ovo zaboravi, sve ovo o cemu je ramislj’o, samoci, hastaluku, bolovima u nogama, krstima, sve od Vrbasa, kupanja i skakanja sa cuprije.
-Mlad delija, star prosjak - govrila bi mu mati i cesto se sjecao tih rijeci, pogotovu kad ga uhvate bolovi u krstima
znajuci sada da je to istina kojoj nije pridav'o paznje. Vec je odavno prosla ponoc, zasp’o je sjedeci na seciji, kraj pendzera, glave naslonjene na ispruzenu desnu ruku i rame, sav nagnut na bezani jastuk, kisa je i dalje padala, rumoreci k’o jednolicna uspavanka, k’o serenada, k’o majcina pjesma kojom uspavljuje svoje cedo. I sada, k’o i svugdje, k’o i svagda od kako je svijeta i postanka, bilo je onih koji nisu spavali zbog, samo njima
poznatih razloga, ali bilo je i onih koji su spavali dubokim snom, bezbrizni, k’o sada on, koji spava ko usnulo dijete dok se Voljevcani bore sa pobijesnjelim Vrbasom spasavajuci zivote i svoju imovinu. Ali ni jedni ni drugi nisu primjetili kad se jedan ogroman, dugacak i sirok balvan , zab’o svojom uzom stranom medju nosace desne platice, a zatim nosen jakom strujom izdig’o uvis, pa udesno i krenuo prema desnoj obali te zast’o ukljesten izmedju njega i obale. Cuprija zaskripa i zastenja kao insan, uboden nozem u ledja. Pojavi se balvan nekoliko puta iznad vode pa ponovo uronu u nju, ko plivac koji hoce da zaroni, pa udise havu. Niko od komsija, budnih i zaspalih nije cuo kad su donji, noseci direci pukli, jedan ili dva, popucase i pohrdjale klamfe, prosiri se do tada uski prostor izmedju direka i balvan se uklijesti jos cvrsce izmedju njih. Tako uglavljen, bio je pocetna poluga i prijetnja za rusenje i lomljenje direka srednje platice, a svo smece sto je dotada obilazilo nosace, bivalo je sada zaustavljano i gomilalo se predstavljajuci dodatnu prijetnju sigurnosti cuprije.

Jutro koje je osvanulo najavljivalo je buran i dugacak dan. Kisa je samo malo uminula, izmaglica se lagaHno prikradala sa Kikica ispod Sefrovica i Sumnjaka ispod Zastinja, niski i tamni, k’o olovo teski oblaci, zasjeli na njihove vrhove i pritisli su Voljevac i sokake k’o mora i predznak svega onog sto se tog dana dogodilo, a dalo se naslutiti, od sinoc, od jutros, od prvog dana i momenta kad je kisa pocela padati. Nije se tacno mog’o sjetiti kad je leg’o ni kad je zasp’o ali se dobro sjeca studeni koju je osjetio i groznice koja ga je protresla i probudila. Umotan debelim vunenim suknom oko pasa i krsta, da ublazi bol i zigove u ledjima, pris’o je sporetu, jedinom prijatelju, s kojim je, pocesto usamljen, eglendis’o, slusajuci njegovu umilnu pjesmu. Podlozivsi vatru sa malo suhi’ klipica - potake, nabaci dvije jelove daske, nekol’ko bukovih drveta i zatvorivsi vrata, njezno ga potapsa po desnoj strani mumljajuci:
-Hajde stari moj jarane, zapjevaj mi i zagrij mi dusu i kosti prozeble!
Nedugo zatim zacu se tutanj vatre i pjesma plamena i mali sobicak se brzo zagrija. Ustaljenim pokretima,iz ciste navike, uze kahvenski ibrik, fildzan i sud za mlijeko, sapra ih u mlakoj vodi u skafu koji je stoj’o na sporetu. Iz dzuguma nasu taze vodu u dzezvu i pristavi novu, onu jutarnju “ciganku” kako ju je on od milja naziv’o. Ta se kahva pila odmah po ustajanju, da te razbudi i dusu razgali dok se isplanira sta ce se raditi, sta pristaviti za rucak. Medjutim on nije puno uzbij’o sta ce pristaviti za rucak, zivio je sam, otkako se lani, u proljece, njegova draga hanuma preselila na Ahiret, sto ga je jako pogodilo i on je izgubio volju za sve sto se desavalo oko njega. Jednostavno receno zivot mu je tekao od danas do sutra ili kako je on obicavao da kaze:
-Smrkni-svani, lez’-ustani!
Sve mu je postalo svejedno, nista ga nije bihuzurilo, a u carsiju je isao samo onda kad mu ponestane kahve, secera i duhana. Usput bi tada kupio stogod za rucak, a najvise je pravio “tarhanu”, supu koju je najvise i volio, nesvjestan da ustvari nije volio da sprema niti da kuha jer je to po njemu bio “zenski pos’o”. Ponekad bi pristavio grah sa “pastrmom” ili bamiju sa sjeckanim mesom. I to bi bilo sve. Za veceru bi udrobio malo pogace u mlijeko ili u bijelu kahvu sto ga je odrzavalo i nije ga zahmetilo sa puno pranja sudja. Ponekad bi ispek’o jaje sa povlakom, toliko da promijeni jelovnik. I dok je cek’o da voda prokljuca, pris’o je prozoru, obris’o ga i bacio pogled na Vrbas koji mu se ukaza, ogromnim, mutinim i prijetecim. Ne sjeca se da ga je vidio ikad veceg i silnijeg. Ponovi sve isto od jucer, skuha kahvu, stavi zar u mangalu, stavi mangalu na seciju i sjede na isto mjesto gdje je jucer sjedio i skoro na isti nacin, kao i jucer. Nije znao, niti bio svjestan ponavljanja ali je znao da nista drugo nema i ne moze da uradi, zato nije nista ni mijenjao od svojih navika. Pogledavsi kroz pendzer ugleda kako komsijska djecurlija trce uz sokak, prema dzamiji, vicu, galame dovikujuci jedni druge, stalno pominjuci cupriju. U pocetku nije obrac’o paznju ali misao na cupriju povrati mu onaj njegov, samo njemu znani, cudnovati, nelagodni osjecaj od jucer kojeg je bio zaboravio. Postade mu jasno da se nesto desava sa cuprijom ili oko cuprije. Taj ga osjecaj nikad nije prevario pa ni lani kad ga je kona Zuhra docekala i rekla mu tuznu vijest o njegovoj hanumi, a taj ga osjecaj prati jos iz djetinjstva kad je izgubio oca, mater, amidze i sve one njemu bliske. Ali zasto on da zali za cuprijom, mozda je taj ruzan osjecaj vezan za nesto drugo, nesto sto on ne razumije i sto za sad, ne vidi, ali pomis’o na cupriju vrati ga u razmisljanje; da, za njega je cuprija bila i ostala vjecni simbol njegove mladosti k’o biserna niska uspomena iz
djetinjstva, stasanja i starenja, a sama cuprija im je bila nit vezilja. Nit, sto je uspomene na zivot, proslost i mladost, glatko i nesvjesno, uvezala. Po njemu, cuprije su oduvijek bile ona nit sto spaja, ljude, vremena, vjere i narode.
- Da ih je samo vise!!
Razmisljajuci, ugleda da pored djece i poneko stariji zuri prema cupriji, ugleda i neke od njegovih ahbaba i komsija, neko se zagrnuo kaputom preko glave, neko uz’o kisobran, a poneko bez icega, pomole se i zurno nestanu niz sokak iz njegovog vidokruga. Videci da svijet sve vise i cesce prolazi, on otvori pendzer i zovnu Zuhru koja je upravo prolazila pokraj njegove kuce.
-Sta se to bona dogadja, kud ovaj narod leti? -upita je, a ona mu sva zadihana, kaza:
-Izgleda da ce voda odnit cupriju, ona srednja platica popucala i jedva ce izdurat, vele mi djeca , pa ja evo hitim da vidim i to cudo.
On brzo pritvori prozor govoreci joj:
-Sacekaj da se obucem,eto i mene - ali ona, k’o da nije cula, jer je zurnim korakom nastavila niz sokak. On uze kaput koji je visio na ekseru ukucan na vratima, zatim potrazi kapu i ko furija, izleti iz kuce. Iznenadio je sam sebe, snagom i brzinom kojom je doletio do okupljenog komsiluka i poznatog svi’ta koji je, podijeljen u dva tabora, govorio o cupriji. Jedni su tvrdili kako je samo pitanje vremena kad ce se cuprija srusiti u vodu dok su drugi tvrdili da ce cuprija izdurati:
-Nije ovo prvi put, ni prva poplava da vidim, doduse nikad ‘vol’ki Vrbas nisam upamtio ali ni ‘volk’o granje da se nafata na nosace,- govorio je Adem, jedan od najstarijih u gomili pa nastavi:
-Izdurat ce ona, znam ja to, nemajte brige!
Svi prisutni su sumnjicavo klimali glavom, a neki su samo odmahivali rukom tvrdeci da cuprija nece izdurati ni sahat vremena. On je i srcem i dusom bio za one sto su govorili
da ce cuprija opstati ali u potaji, u dubini duse, znao je da su oni drugi u pravu i da je samo pitanje vremena kad ce, nagomilani panjevi, debla, daske i poneko, skoro cijelo stablo, kisom sneseno ozgor sa brda, pokrsiti ostarjele nosace i polomiti cuprijske direke. Nad’o se da ce starina izdurati, odoliti, da nece dozvoliti toj silini i snazi koja koja navire i nastoji da je srusi, raznese i potpuno iscupa iz njezinih korijena, ili bolje receno, da je izbrise sa lica zemlje.
(nastavit ce se)
Musa Bostan

Objavio/la Gost_4801 prije 10 godina 5 mjeseci #

mastavljaj mussa sat cekas ovo je je jako interesantno

Objavio/la xxx,,arman prije 10 godina 5 mjeseci #

(evo i zadnjeg nastavka Donje cuprije)

Znao je da bi cuprija mogla opstati ako kisa prestane sa padanjem, bilo bi mozda nade da Vrbas prestane rasti i donositi sve ono sto pokupi sa svojih obala, ali danas nista nije sigurno pa ni njegove misli. Iako okruzen velikom
gomilom naroda, poznatog i nepoznatog, on k’o da nije cuo ni vidio nikoga, vodio je svoju vlastitu borbu, moleci se za ostanak cuprije, za njenu postojanost i opstanak. Ispred njega i dzematlija vodila se neravnopravna borba izmedju nemocne, ostarjele cuprije koja mirno stoji i podnosi sve
goreg i rabijatnijeg Vrbasa koji svom zestinom i snagom nadire k'o da mu je namjera da je porusi, a ciji ishod postaje sve jasniji, iz minuta u minut, iz saHata u saHat. On je uziv’o u prkosu i borbi ostarjele cuprije, njenoj snazi i volji da opstane.
Prkosi ona toj sili, odolijeva, nagiba se i skripi, kako koji balvan ili panj
naleti i uglavi se u gomilu. Na njegovu radost, poneki od njih, manji i bez granja na sebi, samo se strese, zaokrene, poneki izdigne i onda se prepusti vodurini da ga odnese dalje i u njemu se tada probudi nada da ce cuprija izdurati.

Tamo negdje, sakriveno sudbinskim tokovima zivota,
postoji ono sto se zove nepredvidivo, a predodredjeno, ono sto znamo da bi se moglo dogoditi, a mi ne zelimo da se dogodi. Insan je ziv, bozji rob, razmislja, snuje, zeli, voli i nada se boljem, traga za tim boljitkom, lutajuci mnogobrojnim mogucnostima i isprepletenim stazama zivotnim, trazi srecu ne ocekujuci, da cesto puta, kob sudbine sve preokrene i sunovrati u
neocekivane i nezeljene tokove.

Zivot je ko basca i njegovi plodovi zavise od sjemena kojeg posijemo.
Sjeme ljubavi i druzenja, ubire plodove te ljubavi i suzivota dok sjeme mrznje i pakosti ubire iste takve plodove; mrznje i zavisti. Ako insan nije spreman, ti ga plodovi melju, taru i mrve pretvarajuci ga u prah i pepeo, u treptaj zivota, usahlu biljku koju satire kob sudbine. Nekad, a to je najcesce, stalna borba za goli opstanak i prezivljavanje onih koji se nadju u toj borbi, prihvataju je, kale se sibani vjetrovima sudbine i sticu nova iskustva koja se zovu zivot.
Od prvog momenta, spoznajom svjetlosti, kad se pomoli iz tame majcine utrobe i udahne prvi gutljaj vlastitog zraka, novi zivot zapocinje svoju svakodnevnu borbu. Kasnije kako odrasta; okom, uhom i mozgom sve zeli da vidi, cuje i zapamti, utiruci svoj vlastiti put, svoju stranu kojom ide krceci je usput, na sebi svojstven nacin. Dijete nista ne zna, cedno i nevino, sve sto nauci i vidi - nauci i vidi od starijih. Svi putevi i staze u prvi mah nam se cine
slicnim, skoro istim, a ustvari osim zajednickog imena nista, ama bas nista nije isto. Usput, kako zivot odmice, insan nailazi na zamke i prepreke koje zivot namece, spotice se, propada, ustaje i nada se, umoran i ponekad razocaran
tolikim tegobama, postaje spreman da se preda, umoran neravnomjernom i neravnopravnom borbom, a onda ugleda tracak tinjave svjetlosti i nade, zaboravlja sve i krece dalje u zivotnu borbu, sve dok ne naidje na onu poslednju koju ne moze da savlada koliko god bio spreman. Necija staza nije
tako krivudava i strma, pravija je i sa vise svjetla, a manje tegoba i boli ali na njenom kraju, bez obzira cija je staza i kakva, zavrsetak je uvije isti i neminovan.

Njegova staza je na izmaku vidi joj kraj, iako izbrazdana
mnogim nevoljama i stupicama, jasno se ocitavala na njegovom izboranu licu, povijenom tijelu, umornim bolesnim nogama i zuljevitim rukama. Iako je cesto mislio da je miljenik srece i sudbine, rodjen pod sretnom zvijezdom, on ustvari nikad nije pokazivao da pati i tuguje, a bio je ponosan sto je uspijevao da sakrije tugu-pjesmom i brigu-razbibrigom, a u isto vrijeme znao je da podijeli veselje i zalost, jednako sa ahbabom i sa dusmanom koji je cesto puta, zavideci njegovoj plemenitosti, merhametu i dobroti, svoje zle misli, vjesto sakrivao. Nije nikad svoj nemir pokazivao i prenosio na druge, ne dajuci im do znanja da je i on zivo bice, obican smrtnik, koji voli, misli, pati i tuguje, da zivot nije samo sevdah i veselje. Pa i sada dok je stajao okruzen znatizeljnom ruljom, skrhan unutrasnjom strepnjom i strahom za sudbinu cuprije, niko iz te gomile svijeta nije mog’o primjetiti sta se trenutno desava u njemu i sa koliko bola i zalosti, a istovremeno i ljubavi, prati i saucestvuje u dogadjanima oko njega.

Cuprija skripi i ugiba se, drsce pod naletima siline i kolicine vode i onim sto ona donosi, cini se da ce svakog momenta puci, raspasti se i podleci toj neravnopravnoj sili. Sve vise svijeta, okupljenog na obje obale postajalo je svjesno da ce cuprija popustiti i da ce je voda netragom odnijeti. Ispredale su se cudnovate price, sjecanja su navirala bez najave, a sve je bilo vezano za i oko cuprije. Poneko je govorio i da je doslo vrijeme da
cuprija nestane, jer je stara i dotrajala i da je davno trebala biti srusena, a na njenom mjestu je trebalo izgraditi novu, bolju i ljepsu.
Drugi su opet govorili, ako ova nestane nikad se vise nece nova izgraditi. Treci su cutke, sa suzama u ocima sazalijevali, bas onako kako su istinski osjecali, sa suzama i molitvom na usnama za spas cuprije. Neko od prisutnih pomenuo je njega, cuo je da se njegovo ime spominje, njegovi skokovi sa cuprijske platice i on duboko uzdahnu k'o ranjenik kome bol umine i olaksa. Medjutim taj uzdah nije bio nagovjestaj olaksanja nego njegove iznenadne odluke, njegova spoljasnost, izraz lica, kamenit i cvrst, te sama pojava, odavale su smirenost, mir i savrsenu ravnotezu duse i tijela. Staj'o je k'o kip uklesan u kamenu, osjetio ponos sto ga bas sada spominju, jer je znao da
ce postojati sjecanja na njega sve dok postoji i cuprija. Njenim nestankom ta sjecanja i pomen ce izblijediti i jednom zasvagda nestati. Osjetivsi nekakvo
olaksanje, valjda umiren ovom odlucnom, mislju koja je iznenada iskrsla ispred pridoslih sjecanja, on postade svjestan cinjenice da ne mora i ne smije umrijeti nesto sto je proslo, a opet vezano za drage uspomene. Usne mu se razvukose u jedva vidljiv smijesak koji je samo on osjetio. Staj'o je
sam, iako okruzen gomilom naroda i komsija s cudnim osjecajem ciji uzrok nije mog'o odrediti, mozda zbog nemoci da nesto uradi, da nesto pokrene, osjetivsi svu bespomocnost i zlu kob trenutka u kom se nasao. Znao je izlaz iz ovakvih
situacija i trenutaka te ponovo utonu u more sjecanja, lutajuci mislima kroz mladost, protekla vremena kupanja i ribolova sve do Mackare, slusajuci ujednacen zubor Vrbasa, treperenje vrbinih listova na lagaHnom i besumonom povjetarcu dok je mirno gled'o u bistri, zeleni Vrbas, sedre, kamene oblutke,
bijele i glatke po plitkim brzacima, a tamne, modre i travom zarasle po Vrbaskim dubinama. Vrbasko dno prepuno raznih plemenitih riba i rakova, te dugacke lelujave trave, obojeno svim nijansama zeleno-zute boje. K'o da i sada
osjeca dah vjetra koji mu raznosi kosu po oznojenom celu dok se uzdignuta makadamska prasina slijegala nakon prolaska sumskih kamiona noseci poseban miris pomijesan jedinstvenom prirodom. Razmislja on je li moglo biti drugacije, pa da bude bolje, ili gore. Ali, njegova misao ga napusta i odlazi, nastavljajuci da luta sa njim ili bez njega i on je vise ne moze da kontrolise. Osjetio je napor napregnutih misica u nogama i rukama dok je plucima trazio da udahne novu havu, usplivavajuci pjenusavim vrbaskim brzacima gdje bi ga ostali kupaci uz gromoglasno:
-Hoooo…ruk!
bihuzurili i onemogucavali da savlada zadnje talase da bi ga na kraju aplauzom ispratili. Na um su mu pali svi mlinovi i brujanja vodenickog kola, a bilo je mnogo vodenica, takoreci svako prezime je nekada imalo svoj mlin. Bilo je mlinova ispod i iznad Voljevca. Sjetio se bezbroj izvora mekaHne, slatke, hladne i bistre vode. Nikad se nije mogo dovoljno napiti te bistrine i studeni jer je uvijek izgledalo da; sto je vise pijes, to vise zednis. Pred ocima poskakuju sitni zrnasti kamencici, bijeli ko snijeg dok oslonjen na jedno koljeno i obje ruke spustas glavu prema toj uzavreloj igri sljunka i
vode, iscekivajuci s nestrpljenjem da uronis osusene i ispucale usne. Lezeci u hladovini zalosne vrbe pogled'o bi dole u dno vode gdje su mirovale brojne pastrmke, pesevi i poneki rak, a jata sitnih osavki nemirno su uplivavale u brzake izmedju stubova cuprije. Nikad zasicen posmatranja njihove igre i plesa. Dno tihaka koji se stvarao iza srednjeg direka bilo je puno pokreta ribe, tamnih kamenih oblutaka, travom opasanih direka, njenog lelujanja, te opalog i potonulog lisca i klipa te stalne promjene na tom dnu bi ga opcarale svojom igrom i neponovljivoscu. I dok je tako lez'o, zasticen cuprijskim hladom, zanjet ovom ljepotom i udubljen u njegov gluhi sapat, opijen njegovim
cudnim mirisom andaluza, uspokojen i umrtvljen ravnomjernim pljuskanjem naborane vode o cuprijske direke, zasp'o bi sretan i zadovoljan sto je rodjen i sto zivi i uziva u ovako darovanoj dzenetskoj ljepoti. Budili bi ga grasci znoja uzrokovani jakim suncevim zrakam, neizdrzivom julskom zaparom i zegom od koje se zemlja i obale uspale pa gore, a vidljivo talasanje toplote nad cestom navlaci insana na potragu za hladovinom ispod kakve vocke, jorgovana ili na obalamo dragog Vrbasa.
U sjenovitim obalama, zasticeni hladom zalosnih vrba, breza, i jablanova baskarile su djematlije, a remetila ih vriska i galama djecurlije s kojima je otpocinjala i zavrsavala svaka sezona kupanja. Ljeto uveliko traje. Sirio se miris rostilja, cevapa, izmjesan sa mirisom kahve, a gusti plavicasti dim koji se izdiz'o iznad krosnji su ujedno bili jedini oblacici na plavom nebu.

Buka koja se stvorila oko njega, graja, vika i plac stvorila je cudnu mjesavinu sjecanja i stvarnosti, sna i jave tako da nije mog'o sa sigurnoscu da odredi je l’ u proslosti ili sadasnjosti kad je vidio onaj dugacki jablan sto se razastro od jedne do druge obale. Sve se izmjesalo, kosmar sna i
ozbiljnost jave, i opasnost koja je prijetila cupriji nailaskom tog ogromnog drveta. Ost'o je miran, naizgled sabran, sa onim nejasnim i cudnovatim osmjehom koji nije nestaj'o sa njegovih usana, ne ucinivsi ni jedan pokret, mig
ili isaret kojim bi narod oko njega mogo skontati sta se odigrava u njemu samom. Iz njega je izvirala stara zelja da ostane nevidljiv, a prisutan, krijuci svoje osjecaje duboko u sebi i za sebe. Iznenadjen onom mislju koja se javila iz daleka, iz naslaga potsvijesti iz potaje, zapito se sta mu je
raditi? Poslusati je, ili ne? Znao je da je misao njegova, ne tudja, njegova, u njemu rodjena, iz njega iznikla i bila dio njega i sudbe. Je li znak? Isaret? Ali kakav? Ciji? Potom je zacuo poznate glasove. To su pozivi proslosti. Cuje se i materin glas i ocev. I njegove hanume. Ali odakle? Odakle oni to dopiru do njegovih usiju? Sjetio se. Dole su, na vodi, mati sapire ves, cuje i lupanje pratljace. Cuje i vrisku komsijske djece koja se kupaju i skacu sa skakala napravljenog od daske i kamena. On ode na cupriju da ih bolje vidi. Odnekud dopire pjesma:
–Mali grade, pun si cvjetnog sara, u tebi je moja majka stara….
-Ko je pjeva? Pa zna se njegova hanuma je uvijek pjevala dok bi ispirala ves na Vrbasu. Njegova najdraza pjesma. Pogleda u cudnu svjetlost koju on do tada nije vidio.
-Je li to sunce iznenada zasija?
Ali cudna mu je boja. Nije k'o nekad. Narandzasta je, zarka i przi. Neda gledati u se, pa i Vrbas je nesto cudnije boje, zeleniji, modriji, a trava na obalama duza, veca i sva leluja na nekakvu vrucu vjetru. Zlatno-zute trake svijetlosti, vise narandzaste nego zute, prosule se dole pod njim, po plavetnilu tihaka, ispod srednje platice cuprije. A on stoji na direku i mase materi i zeni koje su sa koritom u ruci i bose gazile po dubokom i gustom zelenilu visoke trave. Staj'o je i spremo se za jos jedan skok. Zadnji. Za njih. Cuo je zabrinute glasove matere i zene:
-Sta ti je bolan, sta radis???
-Ku’ces sad skakat…nije vrijeme…jesi l' poblentavio…sta li je?
Ali on nije vise ni slus'o, a izgleda nije ni cuo. Staj'o je na direku, visok, uspravan, lijep i ponosan, u prugastim gacama, kose crne ko zift koja je zaleprsala na vjetru padajuci mu na celo i obraze. Narod, okupljen na
obali nesto vice, masu mu i dovikuju, a medju nepoznatim glasovima cuje i one njemu drage. Zvali su ga i bodrili da skoci.

-Ovo ce biti najljepsi skok za moje, za one prije njih, a i one poslije njih. Skok za sjecanje i nezaborav. Neka me vide i zapamte.

Strasan prasak i lomljava, skripa i buka spojili su se u jedno. On i Donja cuprija nestase zajedno. Svi su nijemo posmatrali kako cuprija puca po sredini tacno na mjestu gdje je on stajao, a onda su polomljeni njeni krajevi i Vrbas ju je ponio sa sobom. I njega sa cuprijom. Plac, kuknjava i dozivanje,
nisu pomogli. Ni molitve. On je cuo taj strasan prasak, lomljavu vode i veliki talas sto se izdig'o i bio je siguran da je dobro skocio. Po Vrbasu se prosuo tespih njegovih uspomena i sjecanja, a plavetnilo vode se zatvorilo u jos
jedan krug dok se u daljini cula pjesma:
-Dosla voda od brijega do brijega, donijela Mejru na tabutu…

Na komadu papira, negdje, osta zapisano:

-Na dan njegove smrti, kad bude nosen njegov tabut, on nece osjecati bol za onim sto je ostavio i nece nestati ko sto ni Sunce ni Mjesec ne nestaju kad zadju. Postat ce sjeme posadjeno u zemlju da ponovo nikne jer je njegova dusa sad konacno slobodna i luta nebeskim prostranstvima.

Musa Bostan

Objavio/la Gost_4801 prije 10 godina 5 mjeseci #

sela m0ja lijepsa od.... lijepe slike ali i dobar potez da postavimo i vise pozdrav malima .velikima znanim i neznanim avdija

Objavio/la avdijac@hotmail.com prije 10 godina 4 mjeseca #

Upišite komentar:

Vaš username:

Upišite komentar:

Unesite šifru sa slike lijevo: