moram priznat da nisam očekivala da ćeš otvorit komentare :)
Naša suvremena povijest ne počinje s Miloševićem i kompanijom, Tuđmanom ili Karađićem. Ona počinje stoljećima ranije, a ubrzano se počela dešavati od 1848 naovamo.
Dok su drugi imali industrijske revolucije koje su se dešavale u već nacionalnim (molim da se to ne miješa sa nacionalističkim, hoću reći da su Francuzi već imali Francusku, Nijemci Njemačku, Poljaci Poljsku, itd itd), mi smo sanjali o vlastitim državama. Hrvatska, Slovenija i BIH oslobađanje od Austrougarske, Srbija od Turaka.
Uzroke, povod i posljedice Prvog rata znamo. Znamo i na koji način je nastala Država Hrvata, Slovenaca i Srba - Država SHS (malo ljudi zna da je ta država postojala nekih pedesetak dana, a riječ je o Srbima koji su živjeli na području današnjih država Slovenije, Hrvatske i dijela BIH), znamo i kako je nastala prva Jugoslavija. Koliko je ljudi, naročito iz Srbije spremno priznati da je i tadašnja Kraljevina Srbija, oslobođena od turske vladavine, željela teritorijalno proširenje na zapad? Garašanin i "Načertanije" upravo govori o tome.
Druga, Titova Jugoslavija, uspjela je smiriti nacionalne pretenzije kako Srbije, tako i Hrvatske (koja je opet željela imati granice Hrvatske Banovine pred sam drugi rat), no kako shvatiti sva dešavanja nakon Titove smrti, ako se ne poznaje upravo sva ta povijest? Kako, s druge strane, da Evropa i svijet shvate da je Jugoslavija bila konglomerat naroda, ako jugoslavenska diplomacija 70 godina govori da je Jugoslavija država srpskog naroda? Kako objasniti da jedan talijanski diplomat u 20. stoljeću kaže da nije znao da u Jugoslaviji postoje drugi narodi osim Srba?
Ivan Stambolić, Miloševićev politički otac je upravo prva žrtva Miloševićeve ambicije i buđenja nacionalnog bića u Srbiji. Ne umanjujem Tuđmanovu ulogu u cijeloj priči, ali dijelom je nastala i kao reakcija na upravo to što je Milošević radio u tadašnjoj SR Srbiji. Ukidanje autonomija dviju pokrajina, rušenje ustavnog poretka, upad i krađa u monetarnom sustavu Jugoslavije, oduzimanje, tj lišavanje oružja teritorijalnim obranama republika, sve, ali sve je to vodilo samo jednom.
Ljeto 1991. Gledali smo na tv direktan prijenos paljenja prvog sela u Hrvatskoj, do temelja, Ćelije pored Vukovara. Da ne spominjem Voćin, Četekovec, Škabrnju, Nadin, Osijek, Karlovac, Gospić, Sisak, Varaždin....
Slovenija je bila samo zamka za Hrvatsku, u koju mi nismo upali, ali da kojim slučajem jesmo, ponovila bi se Jugoslavija iz perioda Obznane i Vidovdanskog ustava.
Pitaš, kako je moguće cijeli jedan narod uvjeriti u jednu istinu? Svi mi imamo, makar, školsko znanje o Gőbellsu i moći propagande.
Zaboravljaš da je Jugoslavija iz drugog rata izašla kao seljačka država, neuka, neobrazovana. Kako očekivati da se jedan narod, po statističkim podacima, jedva nekih 5-7 % visokoobrazovanh ljudi, odupre toj moći manipulacije? Ni Hrvatska, premda na zapadu, koja je stremila evropi, ni danas nema neki bolji i veći postotak obrazovanih i visokoobrazovanih ljudi. I danas su u Hrvatskoj ruralne sredine podatnije manipulacijama jer jednostavno nemaju pristup informacijama, jesu podložnije manipulacijama bilo kojeg karaktera. U Srbiji je ista priča.
Mene više fascinira (uh, kako je to ružna riječ u kontekstu u kojem ću je upotrijebiti) činjenica da se mnogi Srbi ni danas ne pitaju na čijem teritoriju su ginuli njihovi sinovi, muževi, očevi. Za čije babe zdravlje su ginuli? Za koga? Šta su dobili time? Gdje je ta "pobjeda", u čemu se manifestira, šta su to osvojili, itd, itd.
Manipulacija je vrlo jednostavna. Ne stoji zabadava ona rečenica, izgovori tri puta laž postat će istina.
Manipulacija činjenicama i iskrivljavanje istine kod većine Srba je i danas prisutna. Najnoviji primjer je proces rehabilitacije D. Mihailovića.
S druge strane, u Hrvatskoj imaš vrlo sličnu priču. Ne proces rehabilitacije Pavelića, ali oživljavanje ustaškog pokreta, i evo upravo jučer opet održavanje mise za istog. Za čovjeka koji je, da bi opstao na vlasti prodao pola Hrvatske, za čovjeka koji je dao ubiti pripadnike vlastite države samo zato što su bili nešto drugo. I danas u Hrvatskoj usprkos svemu što je povijest i poznata i učena i dokazana, postoje ljudi, grupe i pokreti koji pokušavaju vratiti tog i takvog Pavelića na "pozitivnu stranu povjesti".
Ne znam koliko je poznato, ali prvi kongres HDZ-a u Zagrebu donio je i oživio opet ustaški pozdrav. Tuđman kao predsjednik stranke uspio je donekle zaustaviti taj proces, ali on je jednostavno oživio nanovo. Njemu je opet trebala podrška desne i radikalno desne Hrvatske da bi ujedinio hrvatski narod. Nisam baš sigurna da je hrvatskom narodu trebalo nekako ujedinjavanje. Zna se da sam ja lijevo orijentirana, ali i da nisam, stranka koja svojim pripadnicima tolerira ustaški pozdrav, stranka koja na neki prešutni način podržava te i takve ljude, stranka čiji su članovi u ime tog nečeg počinili pokolje u Ahmićima i ostalim naseljima, jednostavno nije ono za što ću ja dati glas i boriti se.
Kako tome stati na kraj? Jednostavno nikada ne prešućivati ono što se dogodilo, i s jedne i s druge strane, uvijek podsjećati na žrtve, na njihov broj, na način na koji su stradali, na genocid koji je počinjen u Prijedoru i Srebrenici, na opsadu Sarajeva, jednostavno nikad ne prestati.
Jer istina je duboka voda. Jednom rekoh to za Drinu, takva je i Sana, i Bosna, i Una. Ona može na tren zastati, možda u nekom dijelu izgubiti korito, možda presušiti za neki kraći period, ali voda će se vratiti i istina će se doznati, shvatiti, sačuvati. |
 |
