Blogovi Postovi Blogeri Galerije Video
 

JA IMAM PRAVO DA MRZIM KOGA HOCU!!!

post objavio/la elviss83 prije 9 godina 1 mjesec na blogu Djecak iz Srebrenice

Komentari na post

 

SUMMARY
The chronicle of our Cemetery is a monograph on crimes committed by Muslims in the course of the civil war, imposed by the Muslim Party of Democratic Action in April 1992, with the aim of Islamizing the former Yugoslav Republic of Bosnia-Herzegovina. This monograph is concerned with a small territory of this former republic - with the communes in the Podrinje region: Bratunac, Milici, Skelani and Srebrenica which altogether comprise only 3.0% of the total territory and include 1.8% of the total population, i.e., 2.0% of Serb population in Bosnia- Herzegovina.

Apart from the Preface entitled "Terrible, but Beneficial Truth", written by Prof. dr. Darko Tanaskovic, the Introduction and the Conclusion, this monograph contains the following chapters: "A Retrospective View on Earlier Crimes", "Preparations", "Crimes committed against Serbs in 1992 and thereafter", "Provisional List of victims of Muslim atrocities committed against Serb people", "Destroyed Personal Property and Real Assets", "Refugees", "Humanitarian Relief", "Not To Be Forgotten", "Leaders", "Officials", "Organizers", "Command Structure and Direct Perpetrators of Crimes", "Accounts of the Survivors from World War Two", "Accounts of Those Who Survived Muslim Crimes in 1992 and Thereafter", "Accounts of the Enemy".

In the introductory part, the author acquaints us with the motives which induced him to embark upon this work. In the first place, it is the events themselves, as well as the attempt to forge them and present them to the world in the way which does not reflect the facts. The author was also strongly moved by an almost constant silence in relation to the tragic fate of the Serb people supported not only by different occupying powers but by inhabitants of the Islamic religion as well. Additionally, relevant statistical data and data on land estate are also presented here. In viewing the population structure in the settlements and the communes of Srebrenica, Skelane and Bratunac, the author presents us with the following data: at the outbreak of the conflict there were 37 settlements comprising of purely Muslim population, 29 settlements of purely Serb population and 64 settlements of mixed population. In the commune of Milici, Serbs were predominant and comprised 90% of the total population. According to the 1931 census, Serbs comprised 50.6% of the population in Srebrenica. During World War Two and after en masse genocide and ethnic cleansing, the Serb population was reduced by dozens and managed to recover during the following decades. Before the outbreak of armed conflicts, according to the 1991 census, there were 28 500 (35.6%) Serbs and 49 500 (61.9%) Muslims in the aforesaid communes, with the exception of the Milici commune. The author also acquaints us with the fact that in all statistical censuses, both in Austro-Hungary and Yugoslavia, the ethnical definition of Muslims was constantly being searched for. They used to be registered first as "Muslims who are not self-determined", then as "Yugoslavs who are not self- determined", and finally as "ethnic Muslims" till 1971, when they were recognized as an individual nation within the Yugoslav federation: Muslims (with capital "M"). Thus a new nation emerged in Yugoslavia without its own language, script or ethnic root on this territory.

Heavy casualties and suffering of Serbs during World War Two did not significantly affect their land estate. With the possibility of some slight deviations, Serbs owned land estate which comprised 52% of the total territory, Muslims owned 29% and 19% was gained by politically motivated means or by other less correct methods, i.e., by the use of force, which would mean to award Muslims the land of their victims, that of the Serbs killed in World War Two and during this current war.

In the introductory part of the monograph, the author enumerates sources from which he drew a large body of facts. They are primarily the residents of the burned down Serb villages, local and enemy official documents, public statistical data, land register, data obtained through the Red Cross and some of the international humanitarian organizations, such as the United Nations Peace-Keeping Forces (UNPROFOR). The author has used the archives' records of the Archive of Serbia and of the Institute for Military History in Belgrade, dealing with the suffering of the Serb people on this territory during the two previous world wars.

In the chapter entitled "A Retrospective View on Earlier Crimes", the author focuses his attention on developments and the fate of the Serbs in the previous two world wars. In this chapter, he presents us with an abundance of documents and testimonies deposited by many Serb victims from this territory; Mainly unknown archive being never before published, documentation held in retention, or hidden, for more than five decades. The urge to retrospectively view past events was imposed primarily by the need to explain them, in order to understand and interpret current developments, as well as by the fact that very little was written about the suffering of the Serb population in this part of eastern Bosnia at the time of socialist Yugoslavia when false brotherhood and unity had been promulgated. Thus was hidden the responsibility of Muslims who had en masse joined the occupying power in committing atrocities against Serb people. The fact that Srebrenica, Bratunac, Skelani and Milici are situated on the very bank of the Drina river - within the bordering area of Serbia, as well as the strivings of all the occupying powers, which had been conquering and ruling Bosnian territory, to draw a dividing line between Serb people on the left bank of the river Drina and the state of Serbia may help to explain the exodus of people from this territory. In fact, exodus was put into practice by all the occupying powers, and particularly by the Austro-Hungarian empire and Pavelic's pro-Nazi Independent State of Croatia. This ambition has been displayed by Muslim and Croatian leaders in this war as well.

This chapter contains three main parts: World War One, World War Two and the part related to the suffering of Milici in World War Two. However, as specified in the title of this chapter, it is only a retrospective review of past developments and does not aim to go into a deeper insight, or to be extensively elaborate. It is the intention of the author to grasp thoroughly the existence of a certain continuity regarding both the fate of the Serb population and the relationship of local Muslims towards their neighbours. Although abundant documentation compiled by the author is presented fragmentarily, it is sufficient to meet the requirements of the basic thesis. Numerous military and civilian documents from the authorities of the Independent State of Croatia are cited and often accompanied with precise data both on extermination and expulsion of Serb population, as well as the relationship of the authorities towards these people. However, all that has been presented in this part, as well as in the introductory part, comprise only the background which leads us further on to the basic theme of this book which is the fate and tragedy experienced by the Serb people since the Muslim Party of Democratic Action has risen to power, including the war itself which was imposed on the Serbs in 1992.

Chapter one which deals with the basic theme, brings to light the period of the preparations of the Muslims legal and illegal, civil and religious institutions which were engaged in armaments supply and training of both town and village residents, as well as in laying ambushes and in launching attacks on Serb villages, the discrimination of Serb employees, the taking over of all the key functions in the economy, governmental organs, judicial, health and educational institutions, and particularly in military and police services. In order to avoid many traps, Serbs in this same period established their own governmental organs in the territories inhabited by Serb people thus freeing themselves, more or less, from the discriminative policy of the Party of Democratic Action. It was at that time that the Serb communes of Skelani and Milici came into being in the territories of the former communes of Srebrenica and Vlasenica.

In the beginning, this period was characterized by covert activities on the part of the Muslims aiming at a complete takeover of power or at abstracting of those administrative organs and institutions which they were unable to subject to their own policy. Religious leaders along with businessmen, commune administration officials and police and state security officers participated equally in covert arms supply. Thus, whether aware of what was going on or not, the State Security Service in Zvornik instituted no legal action against Mevludin Sinanovic from Potocare, commune of Srebrenica, who was being engaged in the supply and distribution of armaments. Besides, often at night he would get dressed in Chetnik uniform and go around Muslim villages to provoke conflicts between the Serb and Muslim population. Groups of Muslim extremists armed and equipped with modern weapons were continuously patrolling villages, stopping passers-by and vehicles and blocking access and exit roads around Serb villages. Muslim extremists had even stolen armaments and equipment from a military reserve unit, including a three-barrel gun wighing 10 tons from a battery recharging plant. Local population in Muslim villages was being trained in handling weapons while several hundreds of young Muslim boys went to the neighbouring Republic of Croatia, already seceded from Yugoslavia, to get military training in skills and diversionary actions. Although the Ministry of Internal Affairs and State Security Service were acquainted with all this, they nevertheless tolerated it. They were also tolerating armaments supply in which "hodza" (an Islamic priest) Munib Ahmetovic from Vlasenica, Nezir Muratovic, police station commander in Bratunac and Senad Kodzic, police station deputy commander in Bratunac, Sead Hadziavdic, in-keeper in Drinjaca, Saban Radzic and Esad Haskic from Kamenica, as well as many others who were the executors of the Muslim extremist plans was engaged.

Throughout all the communes and Muslim local communities illegal "Crisis Headquarters" were established which governed and controlled preparations for armed activities. Thus, for example, the Crisis Headquarters in Bratunac declared its programme of illegal activities in which, inter alia, it was stated: "In order to achieve our own statehood, maximum efforts are to be exerted... plans for more intensified observations of military facilities and of other key facilities are to be worked out. In these activities, a major role could be played by our men who are employed in the police, because they have the right to stop any suspects, ask for their identification card, search them for arms and demand that they give up their weapons in order to be used for the arming of our own people, plans for destruction of vital facilities or their occupation are to be worked out, plans for blockade of road communication are to be worked out in detail; a list of Muslim traitors who are to be eliminated without delay must be made because they could significantly hinder the achievements of our plans...". The same document states as follows: "Every local community should... Make the list of men fit for combat, form units and assign commanders (of squads, platoons, companies), assess the number of those under arms and of the armaments currently available, designate assembly areas from which units are to move to accomplish their tasks, monitor the behaviour of Serb population, work out the code book and command and control manual, work out signal communication plans and train personnel respectively. In order to achieve this objective, individual initiative is not permitted for reasons of security...".

The Proclamation of the Muslim National Council is not less significant. In the same militant tone, it calls all the Muslims from Bosnia-Herzegovina to gather for Ramadan (1992) for a meeting, nearby Bratunac because it is the "geographical centre of Muslims in Yugoslavia". Never has any scientific, religious, military or any other institution launched the thesis that "Bratunac is the geographical centre of Muslims from Bosnia-Herzegovina". The date designated for the gathering of all the Muslims from the former Yugoslav republic was not only the date designated for their major Ramadan holiday but for the beginning of the aggression against the Serb people as well. This same Council in the first three items of its programme stated, inter alia: 1) Form the Muslim State within the boundaries of current Bosnia-Herzegovina, 2) Form Muslim Armed Forces (MOS); 3) Assume complete control of power and responsibility, form the sovereignty of the Muslim State proper... etc.

Already by April 1992, all Serb villages, particularly the smaller ones, including hamlets in Muslim villages, were under siege. The residents of these villages, as well as the Serbs from Bratunac and Srebrenica, became hostages of their more numerous and armed neighbours who were patrolling the streets by night and keeping guard around Serb houses. Schools were being closed on the Eve of Ramadan. Serbs had to choose between two alternatives: either to leave their ancestral homes or to resist, i.e., to defend their own lives and property with arms.

The central part of this monograph, the chapter entitled "Crimes committed Against Serbs in 1992 and Thereafter", as well as "Provisional List of victims of Muslim Atrocities Committed Against Serb People" comprise the backbone of this book. These two parts systematically and precisely describe the suffering of the Serb population in the communes of Srebrenica, Bratunac, Skelani and Milici. Discerning the tactics and strategy of Muslim armed attacks, the authors ascertains that the first blows of Muslim assaults were received by helpless and smaller Serb hamlets in villages with mixed population, then by isolated Serb villages surrounded by Muslim villages, and lastly by large compact Serb areas (Podravanja, Kravica, Skelani). According to this strategy, not even the dates of attacks against Serb villages were left to chance. Orthodox Church celebrations were designated dates of attacks: Djurdjevdan (St. George's Day), Vidovdan (St. Vitas' Day), Petrovdan (St. Peter's Day), Christmas and even the Orthodox New Year... Namely, the days of intensive agricultural activities in the fields. In both cases, inhabitants were more relaxed and engrossed in their current activities and concerns.

Ethnic cleansing of Serb territories in these communes commenced by Muslim attacks against small hamlets of Gniona in Srebrenica commune and of Bljeceva in the Bratunac commune on May 6, 1992 (on St. George's Day). Thereafter followed the attacks against other Serb villages: Metaljka, Rupovo Brdo, Loznica, Ratkovici, Brezani, Zagoni, Krnjici, Magasici, Jezestica, Podravanje, etc. While retreating into an increasingly smaller territory and leaving behind them dozens of burned down and destroyed villages, as well as hundreds of victims, Srebrenica and Cerska, Muslims who allegedly were suffering in these settlements came into the focus of the world media. No one was concerned with the fact that the truth was on the other side, no one seemed to take any notice of the fact that Srebrenica and its neighbouring villages were left without Serbs and not without Muslims. None of the world media showed the slightest intention of telling the truth, not even for the sake of their own conscience. It seemed that no one in the world had any conscience at all.

On May 9, Serbs moved out from Srebrenica en masse and in panic. For the second time in this century, Srebrenica has been ethnically cleansed of Serb population. It was directly triggered off by the killing of Goran Zekic, the judge and the leader of the Serb Democratic Party and a member of the Bosnia-Hercegovina Assembly. He was killed from an ambush in the evening of May 8. Although Muslim authorities tried to convince local population that it was just a mere coincidence, this killing finally revealed the fact that all the previous killings were committed mainly from ambushes as part of a plan prepared in advance. This means that neighbouring Gniona or Bljeceva, whose tragedy was known but details were scarce, nor the ambush laid nearby the Muslim village of Osmace in which seven passengers of Serb nationality were killed on May 7, were the result of irresponsible undertakings of some Muslim peasants from these villages. It was rather the beginning of the armed conflict and the elimination of Serbs, as large in number as possible.

It is almost impossible to describe all the attacks, burning down, plundering and destruction suffered by Serb villages. It amounts to almost one hundred villages in which Serbs used to live.

The book further acquaints us with the most drastic cases related to the suffering of Serbs in villages and prisons in Srebrenica. By elaborating the fate of a certain number of villages, such as Bljeceva, Gniona, Oparci, Metaljka, Rupovo Brdo, Ratkovici, Loznica, Brezani, Krnjici, Zalazje, Magasici, Jezestica, Podravanje, Bracan, Fakovici, Boljevici, Bjelovac, Sikiric, Kravica, Siljkovici, Cosici, Kusici, Skelani and Vandzici, the author is trying to depict in a precise and documented way the events and fate of the people from these villages. Accordingly, data relative to every village is given: the total number of residents, i.e., the number of Serbs and Muslims; the date of the launching of the attack; the names of the killed residents (the name of the father and the year of birth); destruction of property; the names of the identified Muslims who took part in the attacks, plundering and destruction; and finally, the names of the surviving victims who have given their statements relative to the events they witnessed.

Substantial data is also provided relative to the laying of certain ambushes. However, the author depicts only some of the most drastic cases in which a number of individuals were victimized. These are the ambushes laid in the villages of Osmace, Zutica, Konjevic Polje, Sandici, Biljaca and Glogova.

An especially difficult task was posed by the research work relative to the fate of people who were brought into Srebrenica prisons from different locations and in different ways. It is known that some of them were released through exchange and that some of them were killed, but the fate of the majority of them is still uncertain. It is not even known how many individuals of Serb nationality were brought into Srebrenica prisons. In Srebrenica, many Serb houses were destroyed and burned down, the cemetery was desecrated and the Church was burned down.

The second part of this chapter deals with the suffering of the residents of these villages. While the exact number of killed individuals of Serb nationality is, as yet, impossible to determine, it is even more difficult to identify them. It is estimated that over one thousand residents of these villages were killed and 2800-3200 people were injured or wounded. In the hereby enclosed "Provisional List of Victims of Muslim Atrocities Committed Against Serb People", vital records are provided relative to each identified victim (name, father's name and surname; the year of birth; the date and place of death). The list which is made in chronological order of occurrence, begins as of April 20, 1992 and ends as of January 11, 1994. The list contains data on 999 identified victims in the aforesaid period. The constituent part of this list is an individual, provisional, survey of massacred individuals. It contains the names of almost ninety victims who were killed in the most brutal of ways: by being burned, slain, killed with blunt instruments or beaten up, etc.

The monograph further deals with the problems of devastated and destroyed property, refugees and humanitarian relief.

In the chapter entitled "Destroyed personal property and real estate", the author presents us with a series of circumstantial data on the effects of the burning down of villages and plundering that followed every attack. Out of 8000 Serb households, about 5400 (68%) were left without any property. It is also the approximate number of destroyed family houses. According to the estimates made on the basis of the statistical data from the 1991 census on livestock relative to certain settlements, as well as on the basis of the corresponding documents on the livestock preserved, 7200 head of cattle, 16200 of sheep and 38000 of poultry were taken away from the Serbs. The total of 12000 pigs were killed or taken away. Most of them were in their pigsties while being set on fire and they burnt with them. Occasionally, however, they were taken away. The wheat was plundered from barns, food from refrigerators, as well as household appliances and radio and TV sets. In short, before burning down a house, they took all that could be taken. According to the current market price, the damage inflicted by the plundering of livestock amounts to $15 million.

The chapter entitled "Refugees" deals with both the individuals who were forced to leave this territory and with those who escaping from the terror of the Muslims in central Bosnia found shelter in parts closer to Serbia. By the beginning of 1993, 12800 refugees from the communes of Srebrenica, Bratunac, Skelani and Milici were registered on the territory of Serbia - almost every second resident of these communes. Out of this number, 83% were women and 43% were underage children. The majority of them were not accommodated at state facilities or institutions, but found shelter with families whose members helped and supported not only refugees but their needy country.

During the whole period of war, foreign and international humanitarian relief, or alleged humanitarian relief organizations, contributed significantly to the overall relationships in this territory. The only undisputable fact was the discriminating relationship towards the Serb party and the ill-usage of humanitarian motives for media and political purposes only. Owing to the free road corridors, running through this part of Bosnia, supply of Muslim enclaves was made possible. This humanitarian relief was not hindered by the Serb party. On the contrary, it secured the passage of these transports. Nevertheless, the alleged humanitarian organizations which did not allow the inspection of their transport did not engage even a small air fleet to supply one of the parties in conflict with goods which were never considered as humanitarian relief. Thus, the Muslims from Srebrenica and Cerska were supplied with logistic support, radio- transmitters, ammunition, armaments... by parachute deliveries. With regard to actual humanitarian relief which was delivered by road vehicles only, Muslims received about 82 kilograms of necessities per capita and Serbs about 14 kilograms per capita in the period April- August 1993. There is no sufficient knowledge relative to the quantity of air supplies delivered. At that time, however, they could not have been much less than supplies transported by road. Nevertheless, at that time much like today, no one ever mentioned that Serbs were the plundered and endangered party and that Muslims were in possession not only of their own property, but of the plundered Serb property as well.

Preliminary data on perpetrators of crimes committed against Serb people in this territory comprise a very important part of this monograph. It is the list which contains the names of 391 leaders, Islamic extremists, commanders and other commanding officers, direct perpetrators and executors. The names of several hundreds of already identified plunderers are included in this list. According to the current data and knowledge, crimes for which each and everyone of them bears some responsibility are stated. These persons are advocates of intolerance and expulsion of Serbs from this territory, the officials of the Party of Democratic Action and Islamic fundamentalists, organizers both of illegal paramilitary formations and the arming of population, designating leaders for attacks: burning down of villages, plundering, commencing of atrocities against the population... Although they do not bear equal responsibility, their responsibility is nevertheless evident and must not be forgotten as was the case in the previous two wars.

The concluding part of the monograph is in a way a documentary part comprised of statements deposited by victims who survived previous as well as this current war, documents of the Independent State of Croatia, as well as the statements deposited by some Muslims who were taken prisoners in this war. This part is classified into three separate entities which comprise: "Accounts of the Survivors from World War Two", "Accounts of Those Who Survived Muslim Crimes in 1992 and Thereafter" and Accounts of the Enemy".

The volume of the monograph, with the concluding part and the annexes, numbers 400 pages.

Objavio/la cerkez prije 9 godina 1 mjesec #

UMESTO NEKROLOGA
Uz najvece postovanje koje dugujemo svojim pokojnicima - pravedno i neduzno stradalim Srbima iz Milica, Bratunca, Skelana, Srebrenice i preko sto pedeset sela ovog podrucja - toj deci, starcima, zenama i borcima, koji su casno branili svoje kuce i svoja sela i nase pravo da budemo ono sto jesmo i sto su bili nasi stari, danas zivima ostaje njihov zavet da cuvaju i odbrane ono sto su te zrtve svojim zivotima ocuvale. Time vracamo i pretesko breme decenijama starog duga prema precima koji su davali svoje zivote da bi srpski narod opstao na ovoj istoj, svojoj, zemlji na kojoj je ziveo odvajkada.

Najmladje zrtve koje je srpski narod imao u ovom kraju su jedan malisan i jedna devojcica. Pokojni Vladimir (Stanka) Gajic rodjen je 1988. godine, a ubijen od topovskog projektila srebrenickih muslimana 2. februara 1993. godine u Bratuncu. Mali Vladimir je sa roditeljima vec bio izbeglica iz Kravice. Nesto vise od mesec dana pre nego sto je i sam stradao, izgubio je oca Stanka (1963) koji je poginuo u odbrani Bratunca i mnoge nejaci koja je u Bratuncu trazila zastitu od dzihadskih hordi. Sa svojih nepunih pet godina dete je dozivelo sve nesrece rata, od bezanja iz rodne Kravice i zivota u izbeglistvu do pogibije oca... Stradao je u stanu dok se ko zna cime bavio.

Devojcica Biljana (Duska) Nikolic (1986) bila je samo dve godine starija od Vladimira. Poginula je zajedno sa ocem Duskom (1961) od nagazne mine u selu Hranca nedaleko od Bratunca 6. juna 1993. godine.

Najstarije zrtve istog pogromaskog pohoda protiv srpskog naroda su jedna starica i jedan starac. To je Dostana Matic (1902), starica od devedeset godina, iz Sikirica, koja je ubijena u svom selu 25. septembra 1992. godine.

Starac je Milosevic (Luke) Stanko (1900) iz Brezana, mucenicki stradao prilikom muslimanskih pohoda na srpske kuce i naselja, 30. juna 1992. Spaljen je i izgoreo zajedno sa svojom kucom u kojoj je decenijama ziveo i mucenicki skoncao.

Pregled zrtava koji smo dali na prethodnim stranicama sadrzi imena 999 stradalih lica. Pretpostavlja se da je ostalo malo zrtava o kojima se jos nista ne zna. Medjutim, ratna dejstva su jos u toku i broj stradalih se stalno povecava. Srecom, vec mesecima to vise nisu katastrofe kakve su prezivela mnoga sela i kada je samo u jednom danu bilo na desetine zrtava.

Posmatrajuci saopsteni pregled stradalih u pojedinim mesecima, uocava se da su najtragicniji bili juli (148 zrtava) u 1992. godini i januar (139) u 1993 godini. Uostalom, ti tragicni mesecni bilansi su u 1992 godini: aprila 5 zrtava, maja 95, juna 130, jula 148, avgusta 74, septembra 83, oktobra 53, novembra 18 i decembra 109, u 1993 godini: januara 139, februara 30, marta 40, i aprila 27. Od aprila 1993. do februara 1994. godine zivot je izgubilo 19 lica. Uz to, nepoznatog dana ili izvan teritorija ovih opstina stradalo je 29 zrtava.

Od ukupno 999 zrtava, masakrirano je njih 87, najcesce spaljivanjem, ali i na sve druge bestijalne nacine koje bolestan um moze da smisli i primeni.

To su bili ljudi najraznovrsnijih zanimanja koja se u ovom kraju mogu sresti: zemljoradnici, inzenjeri, ucenici, zanatlije, trgovci, milicioneri, studenti, vojnici i ljudi gotovo svih nivoa obrazovanja. Njihov rad i njihove aktivnosti utkani su u zivot ovih gradova, sportskih drustava i klubova, kafana, privrednih preduzeca i ustanova, brojnih manifestacija i svecanosti. Danas su iza njih ostale puste kuce, nezbrinute porodice i stotine dece bez roditelja.

Objavio/la cerkez prije 9 godina 1 mjesec #

KAZIVANJA NEPRIJATELJA
Izvori: Vojno istorijski institut, Beograd, Fondovi NDH, NOB, nemackih i italijanskih okupacionih komandi i lokalnih organa vlasti Republike Srpske.

ZUPSKOJ REDARSTVENOJ SLUZBI

Na osnovu naloga od 14. listopada 1942. g. tajno broj 3517/42. odputovao sam kao pratilac g. Velikog Zupana Velike Zupe Usora i Soli u Zvornik i Srebrenicu. Cilj ovoga puta bio je upoznavanje ljudi te obicnih upravnih prilika na podrucju ovih kotareva kao i stanja javnog reda i sigurnosti. Tom prilikom ustanovio sam slijedece:

A. Srebrenica:

Ustaski nadporucnik Kurelac pokupio je nedavno sve pravoslavce iz pogranicnih sela sa podrucja opcine: Bratunac, Fakovici, Skelani, Drinjaca i nesto Srebrenica. Medju njima bili su starci, zene i djeca. Kod kuce je ostavio samo neke i to najpouzdanije, kojih je vrlo malo. Nije uzimao nikoga iz obitelji, od kojih neko sluzi u domobranstvu ili od kojih se neko nije odmetnuo, a tih je vrlo malo. Nikoga od ovih nije predao Kotarskoj oblasti.

Nakon tri dana odpustio je kucama starce, zene i djecu, a zadrzao samo muskarce sposobne za oruzje i rad - njih 120 na broju. Ovi se nalaze u Srebrenici te ih upotrebljava za razne radove, a narocito za popravku ceste i propusta, koje su odmetnici unistili, i za gradnju utvrda. Za rad im ne izplacuje nikakvu nagradu, dobijaju samo hranu, a nastanjeni su u Srebrenici u posebnoj zgradi. Postepeno ih pusta kucama te ih sada ima jos 80.

Kod ovog postupka sudjelovala je Kotarska oblast samo u pogledu zastite ostavljene imovine. Medjutim, unatoc izdatim odredbama mnogo je imovine odvedenih pravoslavaca opljackano. Marva je u dosta velikom dijelu pronadjena i povracena, a za zivezne namirnice izdan je nalog obcinama za vracanje i spremanje. O uspjehu ovoga jos nema podataka.

G. Veliki Zupan u razgovoru sa Ustaskim nadporucnikom Kurelcem zamolio je ovoga da radi smirenja duhova i u probitku javnog reda i sigurnosti ove ljude pusti kucama, a ako treba radna snaga, neka zamoli Kotarsku oblast, koja za tu svrhu ima na raspolaganju Zakonska sredstva, te ce mu najspremnije uvijek pribaviti radnu snagu.

Stanje javne sigurnosti uglavnom je zadovoljavajuce bar za sada, kada na podrucju nema vecih skupina odmetnika. Na podrucju kotara ima 10 oruznickih postaja i to: Srebrenica, Bratunac, Skelani, Tegare, Fakovici, Vitaljevici, Djurdjevac, Radosevici, Zelinje i N. Kasaba sa 113 oruznika. Oruznici su uglavnom pricuvnici ili pokusni, na svakoj postaji ima samo po jedan ili dva starija iskusnija oruznika. Brojno stanje oruznika dovoljno je za normalne prilike, dok bi sada obzirom na obcu nesredjenost bilo potrebno povecati njihov broj na dvostruko.

Na podrucju kotara nalaze se dvie bojne ustasa. Jedna je u Srebrenici, a jedna u Bratuncu. Jaca ustaska postojba nalazi se u Skelanima. Brojno stanje ustasa jeste 1200 - 1300. Ova snaga je za sada dovoljna radi cuvanja reda i sigurnosti, ali za slucaj jakoga napada odmetnika ne bi bila u stanju uspjesno se oduprijeti, jer je raztepena na podrucju cijeloga kotara u manjim postojbama, koje medjusobno istina odrzavaju vezu, ali ova nije podpuna, pa ne bi bilo moguce u najkrace vrieme prebaciti snage s jednog mjesta na drugo. Osim toga osjeca se veliko pomanjkanje samokretnih prevoznih sredstava, bez kojih nema ni govora o brzom prebacivanju snaga.

Obcina Srebrenica nema svoga redarstva i to najvise radi toga, jer je uslijed izvanrednih prilika ostala bez sredstava. Nitko ne placa nameta, a imovina opcine koliko je i bilo, unistena je. U Srebrenici ima 13 oruznika, koji vrse sluzbu javnog reda i sigurnosti u samom mjestu i na okolnom podrucju.

Prilike su opcenito na podrucju kotara dobre. Iz Srebrenice se vratilo 300 - 400 izbjeglih pravoslavaca, koji se sada nalaze kod svojih kuca. Prema postojecim odredbama vecih vlasti ove bi ljude (osobe) trebalo uputiti u logor ili ih najkracim putem vratiti opet u Srbiju. To je medjutim neprovedivo iz ovih razloga: a) Ove su osobe rodom iz nasega podrucja, gdje su i zavicajne. U Srbiju su pobjegle pod pritiskom pobunjenika prilikom ciscenja ovih krajeva, pa se sada vracaju svojim kucama zeljni mira i rada na svojim posedima. b) Od pojedinih obitelji pojedini su clanovi ostali kod svojih kuca nikamo se ne udaljujuci, pa se sada i ostali clanovi vracaju kuci. c) Pripadnici nekih obitelji sluze u domobranstvu, pa bi bilo vrlo nezgodno, da se njihove najblize rodjake protjera sa naseg drzavnog podrucja, cime bi izgubili nase drzavljanstvo i d) Nema mogucnosti za njihovo prebacivanje preko granice, jer nema dovoljno organa javne sigurnosti. Ovaj zadatak moglo bi se povjeriti jedino Ustaskim postrojbama koje raspolazu s dovoljno ljudi, ali u tom slucaju prema izjavi bivseg Upravitelja kotara Savica, vrlo je vjerovatno, da bi oni takve osobe poubijali mjesto da ih prebace preko granice, sto bi imalo vrlo negativno djelovanje na nas svijet, a takodjer i na nase susjede, a jos vise kod nasih neprijatelja.

Granica na Drini na podrucju ovog kotara dosta dobro je osigurana. Osiguranje granice slabo je Crnog Potoka te izmedju Skelana i Fakovica. Za osiguranje granice na ovim potezima bilo bi potrebno bar 100 ljudi smjestenih na dvauporista.

Na podrucju kotara za sada nema odmetnika bar ne u vecim skupinama. Ima ih nesto pojedinacno ili u manjim skupinama, koji vrse napadaje na pojedince i pljackaju, ali nijesu sposobni za neku jacu akciju.

Medju ustasama na terenu nema dovoljno stege. Vrse razne izpade, nasilje, pljacku, i razna druga zlodjela. To najvise cine pojedinci pripadnici Pripremne bojne, u kojoj je stega narocito slaba. Cini se da je tomu glavni razlog razstrkanost na podrucju kotara i pomanjkanje energicnih zapovjednika. (Nezavisna Drzava Hrvatska, Zupska redarstvena oblast Tuzla, Redarstveni Upravitelj Josip Verhaz.)

IZJAVA PORUCNIKA IVANA PAVLOVICA

Zovem se Pavlovic Pere Ivan rodjen u s. Vitez, obcina Vitez, kotar Travnik, star 34 godine, pricuvni castnik od 1929. godine u gradjanstvu trgovac drvetom, pismen, svrsio sam srednju tehnicku skolu u Sarajevu. Ozenjen bez djece, vjere rimokatolicke, stegovno ne kaznjavan, sudom ne osudjivan.

Domobransku prisegu polozio.

Ja se vec 6 mjeseci nalazim u Srebrenici kao pricuvni castnik II odsjeka za utvdjivanje i likvidaciju. Grad Srebrenica i pucanstvo su mi prilicno dobro poznati. U Srebrenici sam bio i kada su komunisti 12. o.m. usli u grad, te sam gotovo najbolje upoznat o svemu sto se je desavalo prije ulaska komunista i za vrijeme njihovog boravka i poslije ulaska ustasa u Srebrenicu dana 14. 6. o.g.

U gradu se nije ocekivalo, pa ni vjerovalo da ce komunisti uci u Srebrenicu - tim vise sto su nase oruzane snage bas ovih dana vrsile poduhvat protiv njih i njihovih glavnih snaga u podrucju opcine Sekovici. Iznenada 12.o.m. u 17 sati komunisti su upali u grad. Prethodnog dana t.j. 11.o.m. od 18 casova odpocela je borba. Od nasih snaga bilo je oko 250 do 300 ustasa i oko 20 oruznika. Medju ovima vodio sam i ja borbu sa mojih 6 domobrana koliko sam ih uopce imao. Borba je bila uporna i sa neravnomjernim snagama, jer su komunisti bili daleko nadmocniji. Gubitaka je bilo sa nase strane oko 100, a sa njihove oko 190 ranjenih i poginulih. Ovaj nesrazmjerno veliki gubitak ustasa dolazi po mom misljenju zbog njihovog slabog taktickog vodjenja i nevjestine njihovih starjesina. U jednom pravcu ustase su imale 21 poginulog, jer su bjezali jednom cistinom umjesto da su se vjesto izvukli najkracim putem u sumu. Partizani su upali 12.o.m. u 17 sati te su mene i mojih 6 domobrana zarobili.

Ja sam bio u obicnom slabijem domobranskom odijelu i rekao sam im da sam domobran. Nakon dva sata posto su sa mene svukli domobransko odijelo pustili su me. Ja sam se obukao u civil i ostao sam u Srebrenici za cijelo vrijeme njihovog boravka i do 15.o.mj. u 8 sati.

Komunisti su u Srebrenici opljackali trgovine, zapalili kotarski ured i oruznicku postaju. Opljackali su bolnicu i odnijeli sav bolesnicki materijal i lijekove. Od bolnickog osoblja odveli su lijecnika i sve bolnicko osoblje.

Naknadno, a pri odstupanju odpustili su svo bolnicko osoblje osim 1 lijecnika i 3 bolnicara. Osim toga komunisti su zapalili postanski autobus ciji vlasnik je Selmanagic. Od mene su odnijeli 6 pusaka i 36 komada gunjeva. Sa puskama uzeli su 6 bodova i 6 nabodnjaca. Kod mene je bilo 15 pusaka sa priborom i ja sam ih za vrijeme borbe 9 komada dao gradjanima koji su vodili borbu protiv komunista.

Te puske takodje su pale u ruke komunista. Drzavne barake sacuvao sam od paljevine posto sam vodji komunista prikazao da su moje i da sam ih od drzave odkupio.

Jacina komunista koji su prosli kroz Srebrenicu bila je oko 200 ljudi, a okolo Srebrenice oko 3000. Naoruzani su vrlo dobro, imaju teske strojnice, strojopuske i strojosamokrese u vecem broju, a imaju i jedan brdski top i jedan bacac.

U bivsoj sokolani nasli su znatan broj topnickog streljiva oko koga su se dugo vremena bavili. Prica se da su dom minirali ili pokupili eksploziv za druge njihove svrhe, vjerovatno rusenja.

13. lipnja oko 23 sata komunisti su se bez borbe povukli u pravcu Viogor. Dne. 14.o.mj. oko podne usle su su u grad ustase bez otpora pod zapovjednistvom nadporucnika Kurelec Josipa. On je dosao na konju iz Bratunca i sreo sam ga kod ... Drugi ustaski dijelovi koji su pri padu Srebrenice 12.o.mj. pobjegli sa svojih polozaja dosli su iz sume pod zapovjednistvom ustaskog porucnika Desnice Nikole i odmah su na ulici ubili bolnicara Sajtu i bolnicarku Katu. Pravdali su se da su Sajtu ubili zbog toga sto nije imao fes na glavi. Na Sajtu i Katu navalilo je njih oko 10 i boli su ih nozevima i tukli puskama dok ih nijesu ubili. Gradjanstvo bilo je po ulicama i cekalo spas od ustasa. Ja sam isao sa trgovcem Mujagom Pasalicem, sudcem Aganovicem i srebrenickim lijecnikom zubarom u namjeri da odrzimo red. Kad smo vidjeli da je ubijen bolnicar Sajto i bolnicarka Kata, ja i Mujaga Pasalic rekli smo ustasama: "Sta radite, zaboga." Na sta je porucnik Desnica odgovorio: "Nemamo vremena da slusamo."

Nadporucnik Kurelec zasukanih rukava drzao je samokres u ruci i jasuci na konju poceo je pucati. Poslije toga zaredali su sa ubijanjem pravoslavnog pucanstva i po ulicama i po kucama, a uz put su jos i pljackali.

Ubijstva su vrsili dovodnik Pasic, neki albanez, vodnik Mijo Mijacevic, dovodnik Vukeljic, Kurelcev sekretar Branko, rojnik Franjo Mijatovic (zapovjednik konjusnice), dovodnik Alija Sipovac, dovodnik Spanic Ante, rojnik zvani "Doktor", vojnicar Cerimagic, dovodnik Misko iz Drinjace, gostionicar iz Srebrenice, bivsi ustasa, a zvani partizan.

Da su oni vrsili ubijanja zna vrlo veliki broj gradjana, medju kojima Mujaga Pasalic i gradonacelnik Suljaga Hajdar i vojni izvjestitelj.

Racuna se da su pobili oko 150-200 osoba sto gradjana sto seljaka koje su dotjerali u Srebrenicu. Ustasa zvani "Doktor" trazio je od mene kuhinjski noz ali mu ga ja nijesam dao, naslucujuci da ce s njim vrsiti klanje. Tu su bili prisutni oruznici Ohran, Milan i ostali.

Sudac Aganovic i njegovo dijete ubijeni su pred njegovom kucom odmah po dolasku ustasa, a zena mu i drugo dijete ubijeni su u kuci. Sudac Aganovic pravio je medju stanovnistvom zajedno sa mnom red. Ne znam da se ikada mijesao u politiku. Cuo sam da se prica da se je sudac Aganovic zamjerio ustasama zbog strogog drzanja zakona.

Znam da je ustaski vodnik Mijacevic sa jos troicom ustasa iscerao iz kuce financiskog preglednika, doktora - zubara i njegovu suprugu, njezinog brata i bolnicarku Radu, rekao im je da odmah idu u svoj stan, te je nakon toga otisao za njima sa svojim drugovima i poubijao ih sa sjekirom. Od bolnicarke Rade Mijacevic je podigao oko 120000 kuna koje je imala kod sebe. Po mome dolasku sa oruznicima u stan lijecnika - zubara nismo nasli nista, sav namjestaj je bio vec raznesen. Ja sam sa oruznicima posao da sprijecimo daljnje pljackanje sto nam nije uspjelo. Nemam vise sta da kazem a na kazato mogu se zapriseci. (Radjeno u uredovnici Zapovjednika Tuzlanske brigade - u Tuzli 16. 6. 1943. Nazocni bojnik Sefket Hasandedic, satnik Gustav Bombek i pukovnik - ime necitko.)

HAJDAREVIC SUKRIJA "ALBAHARI" (46) iz Srebrenice

Ja sam od samog pocetka bio u Srebrenici. Rasporedjen sam u TO kada su nase snage zauzele Srebrenicu, poslije Goranove smrti i davao sam samo strazu na Likarima i na Causu. Komandir mi je bio Safet Mujic. Nisam duzio nikakvo oruzje nego sam na liniji, tj. u rovu dobijao pusku kada bih dolazio na smjenu straze.

U pocetku je bilo vise vojski, tako da je jednu vodio Ustic Akif iz Srebrenice, jednu Hakija Meholjic, milicioner iz Srebrenice, jednu Naser, milicioner iz Potocara, jednu Zulfo Tursunovic robijas iz Suceske, na Karacicima je bio glavni oficir Bektic Nedzad, u Skelanima Tihic Ahmo, na Osmacama je bio glavni Krdzic Atif, milicioner, u Susnjarima Ademovic Sidik, milicioner, u Osatici Aljkanovic Behajia. Kada je stiglo naredjenje iz Sarajeva da se postavi Naser Oric za komandanta, on je preuzeo komandu nad svim jedinicama, ja ne znam vrijeme, ali mislim da je bilo proslo nekoliko mjeseci od pocetka rata. Razlog za postavljanje komandanta iz Sarajeva je vjerovatno sukob izmedju Hakije i Nasera.

Do tada svako od njih je samovoljno organizovao akcije sa svojom vojskom, nekad se dogovarali i isli zajedno. Prvo su napadali manja sela i palili ih a gradjane u njima ubijali, zarobljavali i protjerivali. Tako su popaljena sela Gniona, Cumovici, Osredak, Pribicevac, Medje, Bukova Glava, Orahovica, Viogor. Vecinu ovim manjih sela popalile su vojske sa tih podrucja pod komandom njihovog komandanta. Jedino kada su napadali veca sela udruzivali su snage i na njih napadali sa dobrovoljcima. Uz vojsku su isli i civili koji su palili i pljackali sela. Najvise je ipak opljackala i popalila vojska. Ja ne znam ko je kada popalio koje selo niti ko je u tim napadima ucestvovao.

Od samog pocetka civilnu vlast u Srebrenici je preuzeo Zulfo, a istovremeno je bio i komandant u Suceskoj. Naser se bavio samo vojnim stvarima. Naser je i postavio svog covjeka Mirzu, ne znam prezime, za komandira vojne policije. Mirza je zajedno sa Zulfom bio glavni za uvodjenje reda u vojsci, a Ahmo i Zulfo su bili glavni u zatvoru i oni su saslusavali zatvorenike, odlucivali o njihovoj daljoj sudbini. Glavni za tucu zatvorenika bili su vojni policajci koji su i cuvali zatvor zajedno sa civilnom milicijom.

Na Petrovdan su nasi vojnici napali i zauzeli Zalazje. Napadom je rukovodio Naser, a ucestvovali su i drugi komandanti sa svojim dobrovoljcima. Sa Zalazja su dovedeni zarobljeni srpski borci, njih 8, medju njima je bio Ilic Slobodan, sudija, jedan od Rakica a imena drugih nisam saznao. Oni su zatvoreni u zatvoru u Srebrenici, bili su tu dva do tri dana i onda ih je kako sam cuo Zulfo odveo u Sucesku. Pricalo se da su pobijeni, a culo se da su razmenjeni. Tada je sa njima dovedena i medicinska sestra Rada i o njoj ne znam nista vise.

Napadom na srpsko selo Jezestica komandovali su Naser, Mandzic Ibrahim i Ademovic Sidik. Ne znam koliko je ubijeno Srba i sta se tamo dogadjalo. Znam samo da je Mehmedovic Kemal zv. Kemo sa Pala poslije toga nosio jednu odsjecenu srpsku glavu sa bradom. Cija je to glava i gdje je odsjecena meni nije poznato. O Kemi se prica po sjelima da ubija sve redom i nista zivo ne ostavlja.

Sto se tice zasjede u Podosmacama u kojoj je ubijeno vise civila a medju njima i Simo mehanicar iz Zelenog Jadra. Cuo sam da su tu zasjedu postavili Osaticani i Osmacani. Ramo zv. Hljebara, koji je prije rata vozio kamion sa hljebom, se u drustvu u kojem sam i ja bio hvalio da je on organizovao tu zasjedu, da je Simo izasao iz kombija i digao ruke i molio ih da ne pucaju, jer je sa njim pojeo dosta hljeba, ali su ga oni zajedno sa drugima ipak ubili.

Sve je ovo bilo poodavno tako da se sada ne mogu ni sjetiti detalja koje sam znao, a vecinu stvari i dogadjaja nisam ni znao, za neke sam samo saznao iz prica drugih, tako da se precizno ne mogu izjasniti o tome ko je gdje ucestvovao i ko je sta radio, a ono sto sam znao ja sam vam i rekao.

BECIROVIC HALIL (29) ratni zarobljenik

Kao sto sam i ranije izjavljivao mogu i sada da izjavim da sam poslije prebjega u Cersku ukljucio se u vojnu formaciju BiH i bio sam cijelo vrijeme pripadnik II pjesadijske cete Ceranskog odreda. Komandir cete bio je Aljukic Besir, nastavnik i rez. starjesina rodom iz Nedjeljista, a radio je i zivio u Cerskoj. Poznato mi je da je glavni komandant bio Ferid Hodzic, a njegov zamjenik Mekanic Becir. U Cerskoj je bilo jos oko 8 ceta. Prva ceta je bila u Kaldrmici, a komandir je bio Semso Salihovic, druga ceta je bila moja, treca ceta je bila na Grobicu sa komandirom Velic Mehom, a kasnije ga je zamjenio Muminovic Saban, cetvrta ceta je u Gobeljama, ciji komandir je Fadil Gobeljic, peta ceta je iz Rovasa, a komandir je bio Sabanije Hukic, sesta ceta na Macesima, a komandir je bio Fikret kome ne znam prezime, sedma ceta je bila u Tolovicima, ne znam ko je bio komandir, osma ceta je bila u Skugricima, a komandir joj je bio Mirsad "Skejo", ne znam mu prezime, ali mi je poznato da je strucan bio za miniranje i postavljanje mina i licno sam ga poznavao. Bila je jos jedna ceta u Gornjoj Mahali, ciji komandir je bio Ejub Dedic. Mogu da napomenem da je kasnije cetu iz Skugrica preuzeo Murat Pobudjak, dok je Mirsad "Skejo" presao u komandu kod Ferida i Becira.

Sto se tice moje grupe u kojoj sam bio i kojom je komandovao Aljukic Besir, a koja je napadala na srpske polozaje u selu Rogosija, pored nas dvojice bili su i sledeci vojnici: Siljkovic Sadif, sin Hasibov i nosio je PM-53, Siljkovic Emin, sin Sabana - PAP, Becirovic Redjo, sin Hasana - PAP, Siljkovic Murat, sin Edhema - lov. puska sacmarica, Karic Smajo iz Cerske - AP, ucitelj Hasan sa rucnim bacacem i Celebic Isan, sin Alije iz Cerske. Svi smo ucestvovali u napadu na srpske polozaje iz pravca Mejtefa.

Takodje mi je poznato da je selo Rogosija popaljeno prije slucaja masakra nad Srbima na Rogosiji. Znam da je dosla naredba iz komande da se izvrsi izvidjanje tog sela, a zatim da se u isto udje i da se popali. Grupu je vodio Korkutovic Ibrahim, sin Mehe zv. "Tajo", a pored njega su jos bili i Korkutovic Hamdija, Korkutovic Ibran, Becirovic Husein, star oko 30 godina, Becirovic Fadil, sin Fehima, Korkutovic Fadil sin Sulje, Korkutovic Suljo, sin Reufa, Korkutovic Nedzib, sin Becira, Korkutovic Abid, sin Becira, i dr. kojih se ne mogu sjetiti. Ja sam se tada nalazio da Dugoj njivi. Licno mi je poznato da je Zorkinu kucu zapalio Korkutovic Ibrahim, zv. Tajo, jer mi je on to i rekao, a iz kuce je odnio brasno, krompir i rakiju. Tada su izgorjele i kuce vl. Ascarica, i ostalih mjestana iz Rogosije.

Sto se tice paljenja sela Metaljke licno mi je poznato da je to uradila moja Druga ceta pod komandom Aljukic Besira. Ne mogu se sjetiti tacnog datuma, ali znam da je bilo negdje pocetkom ratnih dejstava, i to poslije podne. Ja sam se nalazio iznad sela Metaljka u blizini jedne stale koja se nalazi ispod puta Metaljka - Medos. Jednu flasu s benzinom nosio je Sejmenovic Dzemail iz Cerske. Paljenje Metaljke je naredio komandir cete Aljukic Besir. Pored Dzemaila, Metaljku su zapalili Muskic Munib, Becirovic Mevludin, sin Rasima, Bajric Asim, Celebic Hasib, Celebic Hamdija, Hajdarevic Mirsad, Sejmenovic Alija, Velic Cazim, Sejmenovic Emin, Bajric Semso i Avdo, Kurjak Asim. Naime, bilo ih je oko 20 vojnika. Nasi vojnici su prvo malo zapucali, a zatim usli u selo i zapalili sve kuce i stale, kao i ostalo sto je moglo da gori.

Pocetkom ove godine kada su napadnuti svi srpski polozaji i na Ilijinom brdu, Rogosiji, Metaljci i Vandzicima, poznato mi je da je na selo Vandzice grupu vodio Becirovic Sahbaz, sin Rahmana, a sa njim jos Siljkovic Ibro i Sabanija Hukic. U toj grupi poznato mi je da su bili Aljukic Ibran, koji je nosio rucni bacac, Becirovic Safet, sin Nezirov i Becirovic Mehmedalija, sin Mehe i ostali. Cuo sam od Becirovic Sahbaza da su u toj akciji ubili 7 cetnika od kojih je jedna zena. Kada mi je opisivao jednog sto su ga ubili pretpostavio sam da se radi o Marku Dosicu. Sa Vandzica su donijeli jedno 5 oruzja, a siguran sam da su donijeli jedan PM i jedan pistolj, koji su nasli u jednoj kuci. Pricali su mi da su nasa dvojica ranjena i da su ih malo izvukli i dali im 2 bombe, te da su zapalili selo.

Sto se tice paljenja kuca na Meljenu u selu Nedjeljista, takodje znam da su to uradili Becirovic Avdukadir i Avdurahman. Naime, prvo su zapalili kucu Ljube Prodanovica i iz nje su odnijeli 50 kilograma brasna i nesto soli. Kucu vl. Prodanovic Cana i Radislava zapalili su Becirovic Mujo sin Mumina i Becirovic Ibrahim, sin Ibre, obojica iz Nedjeljista. Akcijom je rukovodio Besir Aljukic, a naredbu je izdao Ferid Hodzic. Ovom prilikom zapaljena je skola u Nedjeljistima. Poznato mi je takodje da ih je sa jednog visa stitio puskomitraljezom "Zbrojovka" Bijelic Veiz. Tada su nasi drzali polozaje na Rogosiji i tu su iz Nedjeljista donosili prasad i tu ih pekli. Ovo se dogodilo poslije podne negdje oko 14,00 casova.

SULEJMANOVIC MIRSAD, "SKEJO" ratni zarobljenik

Prije izbijanja rata nalazio sam se u selu Skugric na radnom mjestu magacionera u otkupnom magacinu a ujedno sam bio odbornik u Skupstini opstine Vlasenica. Izbijanjem ratnih dejstava u Cerskoj se formirao krizni stab na cijem celu je bio Ferid Hodzic, a ja sam bio komandir voda u Skugricima. U vodu smo imali oko 40 cijevi raznih kalibara od cega je bilo oko 15 automatskih cijevi. Ceranski odred se formira po dolasku Mekanic Becira iz Srebrenice, a cini mi se da je bilo kraj avgusta ili pocetak septembra. Ja sam tada postavljen za komandira trece cete - Skugrici.

Sto se tice napada na kolonu Boksitovih kamiona koji je izveden 27. 5. 1992. godine u Konjevic Polju poznato mi je da je jedan od organizatora bio Semsudin Salihovic iz Kaldrmice, koji je u saradnji sa Sabic Velidom organizovao ovu zasjedu. Iz Kaldrmice su ucestvovali Osmanovic Musan, Osmanovic Dzemal, sin Ibrahima, Nukic Alija, sin Sade, Mustafic Salim ili je Tahir, Jasarevic Husein iz Razista, sin Fejze. Iz Konjevic Polja je ucestvovao Dedic Fadil i Taranov brat zvani Kobra, dok mu ime ne znam. Takodje napominjem da je u navedenom napadu ucestvovala i jedna grupa iz Pobudja od kojih su mi poznati Mujcinovic Sulejman, Muharemovic Hasan i Omerovic Hamed. Poznato mi je da je grupa sa Pobudja toga dana zarobila jedan kombi plave boje dok su jedno lice ubili i sahranili ga u sljunku pored Jadra. Nije mi licno poznato ko je masakrirao les, ali tvrdim da je uradila navedena grupa sa Pobudja.

Takodje mi je poznato da je tog dana ubijeno sest lica Srba koji su bili u toj koloni, dok je jedan kamion Boksitov zapaljen, a zapalila ga je navedena grupa iz Konjevic Polja.

Napad na srpsko selo Metaljka izveden je 2. 6. 1992. godine, a u napadu su ucestvovali ljudi iz Donje Cerske i Gornje Mahale. Napominjem da je u tom napadu ucestvovala i moja jedinica, to jest jedan dio koji je predvodio moj zamjenik Dedic Ejub, nastavnik u Cerskoj, dok sam ja sa ostatkom jedinice bio u Skugricima, to jest u Podgaju da drzim liniju. Pored Dedica akcijom je rukovodio i Aljukic Besir sa svojom jedinicom iz Donje Cerske, a sve po nalogu komandanta Ferida Hodzica. U napadu na srpsko selo Metaljka ucestvovali su i sledeci: Dedic Nedzad iz Gornje Mahale, Dedic Nijaz, Dedic Kemal, Huseinovic Husein, Dervisevic Hamdija, Dervisevic Samir i Selimovic Zaim i Edo. Znam da je na pomenuto selo ucestvovalo od 30 do 50 ljudi, ali se imena ne mogu sjetiti. U paljenju sela i rusenju nadgrobnih spomenika se posebno isticao Ramo zvani "Mrga" iz Hakalasa kome ne znam prezime i jos njih tri - cetiri iz istog sela, ali ne znam imena.

Svi pomenuti bili su pod direktnom komandom Aljukic Besira iz Nedjeljista, a radio kao nastavnik u Cerskoj.

Napad na srpsko selo Vandzici izveden je 8. 2. 1993. godine u ranim jutarnjim satima, a izvela ga je jedinica iz Rovasa i Interventni vod iz Cerske. Jedinicom iz Rovasa je komandovao Hukic Sabanija iz Rovasa, a Interventnim vodom je komandovao Mehmedovic Ramiz, zvani "Bjelac" iz Rovasa. U tom napadu je islo oko 50 nasih vojnika pod oruzjem i oko 20 bez oruzja. Po povratku iz navedene akcije komandir Hukic Sabanija se hvalio da je ubijeno oko petnaest Srba i da su Vandzici spaljeni. Takodje su rekli da su izgubili jednog borca, dok su dvojica ranjeni i da su ih svukli do jedne slame ispod sela. U tu akciju mi je poznato da je rucni bacac nosio Sejmenovic Ibro, zvani "Inc" iz Rovasa. Takodje mi je poznato da se posebno isticao Mehmedovic Ramiz, koji je nosio sa sobom mitraljez M-84.

Napad na srpsko selo Rogosija izveden je krajem septembra 1992. godine u kome sam licno ucestvovao. Izvidjanje su izvrsili druga ceta pod komandom Aljukic Besira. Sve pripreme oko napada radio je Becir Mekanic, koji je ujedno bio i komandant odreda u Cerskoj. U napadu je ucestvovalo oko 150 ljudi sa oruzjem, a bez oruzja je bilo 80 - 90 ljudi. Okupljanje je bilo u Dugoj njivi kod Ostrog Vrha i to na noc prije izvidjanja napada. Uvodjenje grupa je pocelo oko dva sata poslije pola noci i trajalo je do cetiri sata ujutro. Komandiri grupa bili su Velic Meho iz Gornje Cerske, ja (Sulejmanovic Mirsad), Mustafic Fikret iz Maceha, Dedic Esad, iz Nove Kasabe i Aljukic Besir iz Nedjeljista, koji je ujedno komandovao i komplet akcijom. Ja sam kako rekoh ucestvovao sa grupom od dvadeset pet ljudi. Grupa kojom je komandovao Aljukic Besir napala je iz pravca Mejtefa u Becirovicima, Dedic Esad sa grupom od Korkutovica, grupa Velic Mehe napala je iz pravca Grobica, grupa Mustafic Fikreta napala je sa ledja iz pravca Tikvarica, a ja sam drzao zasjedu u Pantica gaju na putu koji vodi iz Pajica luke na Rogosiju i zadatak mi je bio da sprijecim dolazak pomoci. Znak za napad je bio kad se ispali granata iz rucnog bacaca koji su nosili Ejubovic Hasan i Muminovic Sahman.

Po svrsetku akcije, odnosno kada sam naisao video sam mnogo mrtvih srpskih vojnika bez dijelova tijela, odnosno masakriranih, a pored cisterne vidio sam jednog spaljenog, odnosno pecenog srpskog borca. U prici sam cuo da je Amir Siljkovic iz Gobelje zaklao jednog ranjenog srpskog borca. Poznato mi je da su se u tom napadu posebno isticali sledeci: Velic Meho iz Cerske, Hukic Sabanija iz Rovasa, Mustafic Fikret iz Maceha, Ramo Mehmedovic iz Rovasa, Jahic Muhamed iz Rovasa, Kurtic Hasan, zvani Brgula, Tajo ne znam mu prezime iz Nedjeljista, Becirovic Fadil iz Nedjeljista, Becirovic Munib iz Nedjeljista, Becirovic Sahbaz, Siljkovic Amir iz Gobelja, Dedic Esad iz Nove Kasabe, Becirovic Mujo iz Nedjeljista, Sejmenovic Dzemail iz Rovasa, Sejmenovic Lutvo iz Rovasa. Mogu da izjavim da je bilo dosta mjestana iz Nedjeljista i Gornje Cerske, ali im se ne sjecam imena. Ja sam ucestvovao u akciji na Potajnik u septembru 1992. godine, zatim na Siljkovic kod Kravice 14. 12. 1992. godine, 8. 2. 1993. godine na Ilijino Brdo i 9. 3. 1993. takodje na Ilijino Brdo.

Napad na srpsko selo Kravica je izveden 7. 1. 1993. godine pod komandom Oric Nasera iz Srebrenice. U tom napadu je ucestvovalo oko hiljadu naoruzanih ljudi, a jedinice su bile iz Kamenice, Cerske, Konjevic Polja, Pobudja, Glogove i Srebrenice. Komplet akcijom kako sam vec rekao komandovao je Oric Naser. Poznato mi je da je Cikaric Muhamed iz Kamenice vodio oko 10 ljudi, Salihovic Semsudin je vodio 130 - 150 ljudi iz Cerske, Mujcinovic Sulejman iz Pobudja, zatim Mehic Junuz i Sabic Veiz iz Konjevic Polja i Golic Ejub, zvani Ljubo, koji je vodio jedinicu iz Glogove. Po povratku iz te akcije pricalo se da su pobili oko pedeset srpskih vojnika, medju kojima je bilo zena i staraca, to jest civila. Takodje se prica da su Naserovi vojnici negde u Kajicima uhvatili pet do sest zivih Srba koje su poklali. Kada su se vratili nasi Cerani pricali su da su se posebno istakli Salihovic Semsudin, Mustafic Fikret, Avdic Murat iz Skugrica, Jahic Muhamed, Duric Murat iz Durica kod Vlasenice, Becirovic Munib, Sahbaz, Fadil, Bajro i Mevludin, Muminovic Saban, Osmanovic Musan, Tajo iz Nedjeljista i Mehic Zaim. Znam da je toga dana selo Kravica komplet spaljeno i opljackano i da je najvise opljackanog plijena odneseno u Glogovu.

Negdje u julu mjesecu 1992. godine pravljene su zasjede na putu Zavrs - Vandzici u rejonu Brezove Glavice gdje je ubijen jedan Srbin, a u zasjedi je ucestvovao Avdic Murat, Salihovic Semsudin, Jasarevic Husein, Osmanovic Musan, Osmanovic Djemil, Nukic Alija, Hadzic Safet, Mustafic Sado, Ahmetovic Hajrudin i Ahmet, zatim Avdic Kadir, Zaim i Mirsad. Znam da se radi o covjeku koji je vozio ladu karavanku kada su ga gore navedeni ubili iz zasjede.

Napad na srpska sela Sadice, Lazarevice i Korita izvele su jedinice iz Cerske pod komandom Becira Mekanica koji je i sam ucestvovao u tom napadu. Sela koja sam naveo su spaljena i opljackana, a u njima je ubijeno vise mjestana, to jest civila. Licno sam vidio tada Lazarevic Milana iz Sadica koga su nasi mrtva donijeli na Grobic, a kome je prst sa burmom odsjekao Mustic Fikret iz Kaldrmice. Grupama su komandovali Velic Meho i Masiljevic Esad iz Gradine. Ja sam bio u grupi sa Becirom Mekanicem i napadali smo na kotu Potajnik. Poznato mi je da je Turandzic Semsudin iz Rovasa pustio dvoje srpske djece dok im je prethodno ubio oca i majku. U tom napadu su se narocito isticali Velic Meho, Salihovic Semsudin, Avdic Murat, Brgulja, Tajo, Muminovic Saban, Hukic Sabanija, Mustafic Fikret, Alic Meho, Siljkovic Amir, Popic Rasim, Gobeljic Fadil, Becirovic Sahbaz, Bektasevic Sakib, Sahmanovic Nijaz, Muminovic Sahman, Osmanovic Musan i Music Fikret.

Sto se tice zarobljenih Srba koji su dovedeni u Cersku u zatvor vidio sam Sekulic Branka, Ilic Dragana, Jakova, Andju i jos jedan, cini mi se da se zvao Miso. Na pocetku su ih tukli, a najvise Music Fikret, Salihovic Semsudin, Dedic Esad, Mustafic Fikret. Svi zarobljeni su u januaru mjesecu 1993. godine odvedeni u Srebrenicu, navodno da idu na razmjenu. Takodje mi je poznato da je zenu Andju silovao komandir zatvora u Cerskoj Vejiz Bjelic od Vlasenice koji je kasnije otisao u Tuzlu.

MEMISEVIC NURIF (45) iz Bljeceve

Rodjen sam 29. 03. 1948. godine u selu Bljeceva - Bratunac, po zanimanju sam rudar, invalid rada, do izbijanja ratnih sukoba primao sam penziju. Cijeli svoj zivot prozivjeo sam u rodnom selu Bljeceva, te sam oduvijek slovio kao posten radnik i imao dosta prijatelja i medju Srbima i medju muslimanima, sa komsijama Srbima i medju Srbima iz okolnih sela srpskih kao sto su Zagoni, Magasici, Jezestica, Hranca i sire. Ja sam gajio dobre komsijske odnose, te sam kod njih bio rado vidjen gost u svakoj prilici, a i oni kod mene. To nikome nije smetalo niti mi je ko prebacivao za takve moje odnose sve do izbijanja ratnih sukoba. Ja nisam pripadnik ni jedne vojne formacije, a sve do sada sam zivio u svom selu koje je pod kontrolom nasih, muslimanskih snaga kao civil. Medjutim, u selu Bljeceva sa zaseocima Mekotama i Cizmicima formirana je jaca vojna jedinica, a od pripadnika znam sledece:

Djelic (Rame) Ekrem, komandir jedinice; Osmic (Bajre) Zahrudin, zamjenik komandira jedinice; Osmic (Rame) Rasid; Muratovic (Salke) Camil; Muratovic (Camila) Samir; Muratovic (Idriza) Hidajet; Muratovic (Idriza) Abdulah; Muratovic (Ibre) Hamed; Muratovic (Ejuba) Fahrudin; Djelic (Fejze) Senad; Kospic (Rasima) Latif; Kospic (Mustafe) Senahid; Jasarevic (Muje) Fikret; Oric (Nesiba) Bekir; Jasarevic (Muje) Rifo; Jasarevic (Muje) Sadik; Osmic (Musana) Bajro i Mesanovic (Nezira) Nedzib.

Pripadnici te jedinice su zajedno sa jedinicom iz Glogove, koju vodi Ejub Golic iz Glogove, ucestvovali u svim napadima, paljevini srpskih sela Zagoni, Pajici, Hranca, Jezestica, Magasici, Kravica cijela, a pobili su i dosta naroda srpskog. Tako da ja za sve njih ne znam pojedinacno sta je ko uradio, ali za neke znam pa cu otvoreno reci, jer ja svaki zlocin osudjujem. Reci cu posteno posto ste i vi prema meni posteni i ovaj iskaz dajem u ime pravde, svojom voljom, pogotovo sto nisam nateran.

Gvozdenovic Risto iz Magasica doveden je kao zarobljenik u Cizmice, te je smjesten u kucu Muratovic Idriza, tako da je tu boravio 10 dana, a posijle je odveden u nepoznatom pravcu. Makar za mene nepoznatom, a o tome mora svu istinu znati Muratovic Idriz i njegovi sinovi, kao i Ejub Golic i Sabrija Babajic iz Glogove.

Mitrovic Dragomir iz zaseoka Pajici, Hranca, zarobljen je od strane Murata iz Glogove, prezime mu ne znam, i Sabrije Babajica. Doveden je i zatvoren u kucu Muratovic Camila u Cizmicima a tu je ucestvovao i Ibrahimovic (Sulje) Mujo iz Glogove, a o tome svu istinu zna Ejub Golic, komandir jedinice iz Glogove, koja je smjestena u Cizmicima. Kuda je dalje odveden ne znam.

Bozic Milovan iz Magasica dosao je sam do povise sela Cizmici, pjevajuci, vjerovatno pijan. O tome su mi pricali Ibrahim Muratovic i Mustafa Jahic, iz sela Cizmic, te da su Bozic Milovana odveli vojnici Zulfe Tursunovica negdje u pravcu Susnjara.

Vidio sam Micu Milovanovica iz Sasa, on je zarobljen u Glogovoj, a proveo ga je Himzo sa Pala, sin Arifov i zajedno sa Fikretom Jasarevicem, sinom Mujinim iz Bljeceve, odveden je, predat komandantu Oric Naseru. O daljoj sudbini njegovoj ne znam.

Zekic Kosanu i njegog sina Zekic Milana iz Bljeceve ubio je Salih Omerovic, sin Hakijin iz Glogove, zajedno sa Babajic Sabrijom. O tome je Salih Omerovic pricao javno u selu Pale svakome, a mislim da je sa njima ucestvovao i Aljo Huseinovic, sin Ibrin sa Budaka, jer je tom prilikom ranjen Gojko Jovanovic iz Bljeceve, te se o tome hvalio da je ranio Gojka i Sabrija Babajic i Aljo Huseinovic. A Aljo da je zapalio vikendicu Brane milicionera, odnosno Brane Jovanovica iz Bratunca.

Sina Bore Rankica, Gorana iz Srebrenice, ubio je Golubovic (Muhameda) Senad iz sela Pale, Srebrenica, po zanimanju trgovac, a Sabrija Babajic iz Glogove zajedno sa Omerovic Salihom, sinom Hakijinim isto iz Glogove, palio je mrtvog Gorana, odnosno njegov les sa slamom.

Takodje sam od puno ljudi cuo da je Kemal Mehmedovic sa Pala, Srebrenica, posle napada na Jezesticu, donio glavu nekog Srbina iz Jezestice i nosio je po selu hvaleci se da je odsjekao glavu, a ovdje sam saznao da je to glava odsjecena jednom mladicu zvanom Bibo u Jezestici.

Krsmanovic Stojan iz Repovca dosao je sam u selo Cizmici, te su ga strazari Ejuba Golica, odnosno iz njegove jedinice, odveli u Srebrenicu, te je predat UNPROFOR-u, poslije cega je smjesten u bolnicu. Njega je u bolnici ubio Halijovic Emir, sin Safetov, iz Potocarske Rijeke. Ubio ga je iz pistolja navodno iz osvete, kako bi se osvetio za pogibiju Emirovog rodjaka koji je poginuo u Skelanima. Emir je odveden od strane UNPROFOR-a u Tuzlu, navodno da bude predat sudu. Posebno mogu jos da kazem da sam cuo od Ejuba Golica, Senada Golubovica, sina Mehmedovog, te Himze Hodzic ili Mujic, ne znam mu tacno prezime, sina Arifovog iz sela Pala, te od Murata iz Glogove, da su u Zagonima pobili dosta ljudi i zarobili oruzja, a Ejub Golic je licno pricao da je pobio neke zene, a posebno Radu Milosevic. Te znam da su donijeli neko dijete i dali nekoj zeni da ga cuva, a kasnije dijete razmenjeno u Bratunac.

Takodje sam cuo od Oric Bekira, koji je kao vojnik u jedinici kod Nasera, trazio od Nasera Orica da mu da jednog zarobljenog Srbina da bi mijenjao za svog brata, sto Naser nije ucinio, a Bekir mi tvrdi da ima jos 17 zivih Srba zarobljenih, da su negdje u Suceskoj, i koje Naser cuva za slucaj da mu neko od komandanata pogine ili bude zarobljen, pa da vrsi razmjenu.

Inace od kada sam ovdje pritvoren nemam primjedbi na ponasanje prema meni. Niko me nije zlostavljao, samo mi bude tesko kad dolazi narod da me pita za svoje srodnike, koji su zarobljeni ili pobijeni od strane muslimanskih jedinica.Pa ja ne znam sta se desilo sa njihovim srodnikom, a oni i ako sam ja zarobljenik nemaju mrznje, vec mi neko donese cigarete, neko carape, neko donese da jedem, te meni bude tesko pa zbog toga placem, jer ne mogu da razumijem to milosrdje i dobrotu sto mi pruza narod kao muslimanu, pripadniku naroda sa kojim taj isti narod ratuje i od koga gine.

Istine radi, ja sam spreman ovu izjavu ponoviti pred bilo kojim drzavnim organom ili sudom bilo koje zemlje u svijetu, pa bilo kojim medjunarodnim sudom kad za to dodje vrijeme, da se stane odgovarati za pocinjene zlocine, pa ma ko da je pocinio zlocine, pa ma ko da je zrtva. Ja ovu izjavu svojom voljom dajem, bez ikakve prinude, te je svojim potpisom i potvrdjujem.

Objavio/la cerkez prije 9 godina 1 mjesec #

ej bolan cerkez nije ni tebi lako jebo te ..... picka ti matrina
i nemojte da pisete na cirilici nego na latibnici jer neki od nas neznaju da citaju CIRILICU

Objavio/la SEJTAN prije 9 godina 1 mjesec #

ко ти крив кад си сељачина,а ово ти је латиница,мајмуне ћорави

Objavio/la шкорпион prije 9 godina 1 mjesec #

hmm cerkez pa ti nesto vrlo mnogo znas mogao si to u krace napisati jer je stvarno previse za citati...a drago mi je da je pobijeno tih srba sto ih nabroji.nabroji ih jos da mi bude draze :) zasto se ba ne predas u hag kad znas toliko il ako hos ja cu naci nekog hakera pa da te on preda.ne cinim ti veliku uslugu i onako zivim u u nl.

Objavio/la zicki prije 9 godina 1 mjesec #

e moj nurife majku ti jebem sta ti mislis da te sad cetnici vole da te mozda nisui prebacili autom iz srebrenice pizdo jedna ka tako znas sve de sad nabroj 8106 mrtvih iz srebrenice medu koima moja cetiri brata naj mladeg od 16 god. i oca starog 65 mars djukelo zbog takvih nas zovu "balije"

Objavio/la glogovac prije 9 godina 1 mjesec #

a ti gmizavce (skorpion)znam ja kakvi ste vi borci proboao sam vas na snagovu vas i crvene beretke niste vala nesto pravo dati kazem picke ste

Objavio/la glogovac prije 9 godina 1 mjesec #

знам какви смо, вас хвали вас 8106.... само из Сребренице
а за овог што му је драго за ове србе што су побијени око Сребренице,да кажем ,да колико год теби било драго мени је још за бар 8000 драже..и сјебали смо вас опет.

Objavio/la шкорпион prije 9 godina 1 mjesec #

Sejtane ovdje oni pisu cerilicu da neki ne mogu razumjeti u vezi cega se pise,ma pusti ih nek samo pisu i ovako su previse dosadni.

Objavio/la Nermina prije 9 godina 1 mjesec #

Upišite komentar:

Vaš username:

Upišite komentar:

Unesite šifru sa slike lijevo: