Da, nekad jeste i to uglavnom biva kod linearne poezije koja sliva u jedan tok, nebitno sada ni da li je više u lirskom ili više u epskom izražaju. Ali kod višedimenzionalne poezije, čak i one koja se oslanja isključivo na intuitivno, to je posve drugačije. Osjećaj je samo jedan sloj takve poezije, a ona je po svojoj svrsi istraživačka, postulatska i arhetipska. Ona je čitav misaoni i bivstveni konstrukt, nerijetko i sistem, što nas tjeraju na istraživanje. Ona je šifra, a ako je osjećajno snažna, tjera i nezainteresovanoga da zaključi da je šifra, važna šifra. To je nadpoezija i, uz nešto predznanja, tjera da je pokušaš otključati.
Da ovo ne bi bila prazna priča, pogledaj neke od komada kod blogera Syd i biće sve jasno.
A ovo, u ovom tekstu, je esej. Poetični oblik mi se pokazao kao najpouzdaniji za zapisivanje sirovih misli u zabilješku. Riječ je o traganju za integracijom ujedinjene teorije polja i teorije struna. |
 |
