Blogovi Postovi Blogeri Galerije Video
 

Kratka crtica iz sarajevske zime koja će biti duga

post objavio/la vasionka prije 7 dana 9 sati na blogu va§IONka

Komentari na post

 

Čini mi se da je goldmist jednom pisala nešto slično, kako je bezveze da se ljudi spominju i da se prepričava nečija tragedija.

Kad mi je stric umro dolazili su ljudi, i hvala im, ali ta konstantna potreba da se prepričava jedna te ista stvar, pogotovo u situacijama kad je rana još ljuta i otvorena, fasciniralo me da niko nije pomislio da su suze stizale iznova i iznova jer bi svaka osoba koja bi se pojavila pitala isto pitanje: a šta je bilo, kako je umro? na dan njegove smrti, genijalno.

Imam poriva uvijek reći: ili ti je stalo i razumiješ, super, sad šuti! ili ti nije stalo i nije te briga, super, nema veze, sad šuti!
nema pravih riječi, nije te Bog poslao da mi olakšaš, potapši me po ramenu, razmijenićemo neki neugodni pogled i ja idem odraditi šta moram a ti odradi šta je pristojno pa ćemo pričati nekad kasnije o tome, ili bolje, nikad.

Objavio/la Akrobata prije 7 dana 8 sati #

"lijepljenje" je manje opasno od "upijanja", a za oboje postoje razlozi.

Ti si glasonoša, Svijetla. Ono što se "zalijepi" na tebe, pomoći će nekome ko će to "pročitati".

Ono što se upije, razara. Ravnodušnost je otklon od poznatih rupa.

Objavio/la Lovica prije 7 dana 7 sati #

Znam to Akrobata..
Tišina tu zaista najbolje odgovara, to su trenuci, između ostalih (rijetkih), gdje je svrha tišine tako očigledna. Tišina ostavlja prostor i da započne onaj, ranjeni, ako ima potrebu započeti, kad god je dobije, ako dobije tu potrebu.
Ne znamo se, ljudi, dobro ponašati u sporednim ulogama, zar ne? I kada nam sve govori da je prisustvo sasvim dovoljno i da nije trenutak za intenzivnije ispoljavanje, tradicijske norme će to pokušati prekrojiti, ako ništa drugo.

Objavio/la vasionka prije 7 dana #

Kad ovako pogledam ovo što sam napisala, izgleda da sam djelimično dobro postupila, jer veoma lako, zapravo najlakše, može biti da je moj jedva poznanik volio čovjeka iz posta kojeg više ovdje nema. Trebala sam mu dati još nekoliko minuta.. Tišine.

Objavio/la vasionka prije 7 dana #

Jeste Lovice, slažem se, lijepljenje je manje opasno od upijajnja, a ravnodušnost je otklon od poznatih rupa.
No, upijanjem se stvara nova vrijednost, tako se upoznaju rupe. To je svrha upijanja, predestinirano je i potrebno. Ali, ima tu i čitave umjetnosti. Selekcija šta je zaista na nivou arhetipskog osjećaja ili ideje, pa treba biti upijeno, a šta je, prosto, smeće, često zloća, sitna i svakodnevna zloća smeće. Sljedeći nivo je borba s navikom. Čovjek je često spreman za refleksiju (odbijanje) ili samo lijepljenje, ali se navika upijanja zadržava i duže nego što je upijanje vremenski predestinirano i potrebno. Tada se unutra dešava sukob i taj se sukob manifestuje kao nemir, bar sam ga ja tako osjećala i osjećam. Po tom nemiru ili odsustvu nemira danas prepoznajem da li je mjesto upijenom zaista u meni, jer me treba nečemu naučiti, ili je riječ o navici, pa je upijanje samo skupljanje smeća.

Ima nešto sa čime se ne slažem. Ne mora razoriti, kroz vrijeme može dodatno umjestiti, učvrstiti čovjeka. E sad, opis procesa kako se to dešava nikako ne mogu dati. Znam samo da je podjednako “neobjašnjiv” ljudskom rječniku kao kad trebaš, na primjer, objasniti zašto tokom jedne molitve uranjaš, a tokom druge izranjaš. Šta je to, pa jednom bude ovako, a drugi put onako?
Znam da ćeš mi tu ti moći pomoći.

Objavio/la vasionka prije 7 dana #

Moja radna kolegica je nedavno imala jednu mučnu epizodu u životu, onu što podijeli život na prije i poslije. Danima sam je izbjegavala jer nisam znala šta da joj kažem. A opet, da ne kažeš ništa, još mi je izgledalo gore. Odlučila sam da je najbolje nju pustiti da ona kaže onoliko koliko hoće poslije mog upita: Kako si? I onda je to, mislim, taman. Pustiti onog ko to prolazi da kaže šta ima, a ne da čovjek po minskom polju rečenica i pitanja hoda jer su ljudi u tim tragedijama posebno osjetljivi i to treba poštovati. Sve preko toga, prepričavanja, tumačenja, višak, baš baš višak.

Objavio/la goldmist prije 6 dana 18 sati #

Da, Zlatna Izmaglice, slažem se.

Objavio/la vasionka prije 6 dana 9 sati #

Da, u nekom prošlom vremenu unutrašnji sukob se manifestirao kao nemir, bili su to vrli žestoki napadi koje sam s vremenom definisala kao sukob emocija i razuma potaknut uplivom nečega izvana, ali uvijek riješen duboko unutra.

Ne može razoriti, ali da razara, da.

Vratit ću se na rješenja.

Čovjek mora apsolutno biti oslobođen sumnje. A to je izuzetno teško, jer u jednom momentu mora žrtvovati emocije (dok izranja), a u drugom razum (dok uranja).

Pomogla si mi u jednom. Ja zaista teško prepoznajem šta je to što me treba nečemu naučiti, a šta jednostavno treba odbaciti. To je neka vrsta defektnosti koja se proteže na više polja. A đavo je u detaljima, bez ikakve sumnje :-)

Objavio/la Lovica prije 3 dana 15 sati #

Interesantno si ovo pojasnila; emocije/izranjanje, razum/uranjanje. Razmisliću o tome, prisjetiću se. Ima li tu uopšte žrtvovanja, pa i simboličkog? Ne znam, meni to tako.. jednostavno se desi.

Oprezna si sa odbacivanjem. To je lice milosrđa.

Objavio/la vasionka prije 2 dana 7 sati #

Upišite komentar:

Vaš username:

Upišite komentar:

Unesite šifru sa slike lijevo: