Blogovi Postovi Blogeri Galerije Video
 

Studija o kulturi života i kulturi smrti

post objavio/la vasionka prije 7 godina 8 mjeseci na blogu va§IONia

Komentari na post

 

Fenomenalan post. Tema interesantna i odlicno obradjena.
Znacaj i sirina ove teme su toliko neiscrpni da razmisljanje o njoj mogu trajati i cijeli zivot:-)
Po mom skromnom sudu, majka svih teorija i sveobuhvatne ljudske civilizacije i filozofije treba da se zasniva na usvajanju Dobra i borbe protiv Zla. Drustvo treba da njeguje Zivot i suprostavlja se Smrti.

To je puno lakse reci nego uraditi, jer iako naizgled Dobro I Zlo su dva suprotna pojma, svakodnevno se ispreprilcu da je u mnogim situacijama gotovo nemoguce prepoznati sta je Dobro a sta Zlo. Mada se Dobro i Zlo ne mogu mjesati, kao sto se "voda ne mijesa sa uljem" ipak svakodnevno su voda i ulje u dodiru "pomjesani".

Razvio sam jednostavnu vlastitu teoriju u koju cvrsto vjerujem, da nam Dobro dolazi od Boga, da ljudski rad, kreativnost, osobenost..putem meleka, Bozijom voljom, prelazi na nas, a mi inspirisani vjerovanjem nastojimo da sluzimo Dobru, u interesu zivota i vjere u Boga.

S druge strane Zlo nam dolazi od šejtana (Iblis) i cinjenje Zla je inspirisano djelovanjem i uticajem šejtana a mnogi to Zlo ne primjecuju ili nece da primjete, cak ga u mnogim slucajevima predstavljaju kao Dobro.

To je ta vjecita borba Dobra i Zla jos od samih pocetaka covjecanstva kada je šejtan bio onaj koji je zaveo Adema (Adama) da zagrize jabuku, zabranjeno voće, simbol razlike između Dobra i Zla. Jedini odgovoran za to je bio baš Iblis, a ne Hava (Eva). Upravo zbog toga islam ne poznaje pojam "Istocnog grijeha"

U svim sverama ljudskog zivota i djelatnosti je tako, a ja bih se ovom prilikom osvrnuo na umjetnost, tacnije knjizevnost, gdje je to Dobro i Zlo gotovo nemoguce razlikovati, pa zato po meni knjizevost je umjetnost koja se dijeli na dvije, onu inspirisanu melecima i njihovim nadahnucem i onu inspirisanu šejtanom i njegovim uticajem. Mozemo i druge oblike umjetnosti podijeliti na ove dvije vrste i da ne pogrijesimo.

Trebamo imati na umu ko je šejtan (Iblis) i koje su sve njegove mogucnosti i namjere. Da se nije suprostavio Bogu nijedan melek mu nebi bio ravan. Priznajem da se pod njegovim uticajem mogu stvoriti vrhunska umjetnicka remek djela, ali ona u osnovi podilaze Zlu. Velicaju smrt i sve one ljudske pohote i strasti predstavljaju kao lijepe, svu moralonost i ljubav drze za patetiku, okrecuci se onom tamnom u covjeku i to iznoseci na svjetlo dana na nevjerovatan umjetnicki nacin.

Svjedoci smo u zadnje vrijeme kojim putem ide knjizevnost, puno vise je inspirisana šejtanovim djelovanjem nego ljubavlju. Prije je taj omjer bio gotovo ravnomjeran dok danas šejtan suvereno vlada knjizevnim krugovima, pa bez problema u remek djelima mozemo vidjeti nabijanje ljudi na kolac, suicid, tvrdu pornografiju, silovanje, i ogavno vulgarni "knjizevni" izraz koji je postao gotovo standard gdje se polni organi nazivaju u najruznijim svojim oblicima i gdje se pominjanje ljudskog izmeta smatra kao nesto normalno i obavezno i sve to zaokruzeno manje-vise u umjetnicku formu.


"O sinovi Ademovi, neka vas nikako ne zavede šejtan kao što je roditelje vaše iz dženneta izveo, skinuvši s njih odjeću njihovu da bi im stidna mjesta njihova pokazao! On vas vidi, on i vojske njegove, odakle vi njih ne vidite. Mi smo učinili šejtane zaštitnicima onih koji ne vjeruju." (7, 27)

"O vjernici, ne idite šejtanovim stopama! Onoga ko bude išao šejtanovim stopama on će na razvrat i odvratna djela navoditi." (24, 21)

"Šejtan im je prikazao lijepim postupke njihove i od pravog puta ih odvratio, te oni ne umiju da nađu pravi put" (27, 24)


Kako u knjizevnosti tako i u zivotu opcenito, nastojim prepoznati da li nesto dolazi od Svjetla i Dobra ili od Vatre i Zla.

Objavio/la katran prije 7 godina 8 mjeseci #

Dopadaju mi se tvoje ilustracije u postu, pa rekoh da i ja jednu prilozim, valjda je vezana za temu:-)
http://www.magia.kiev.ua/assets/images/003.jpg

Objavio/la katran prije 7 godina 8 mjeseci #

Dobar post. Samo, ne slažem se da mi mnogo tu biramo. Iskustvo nas čini ovakvim ili onakvim.

Objavio/la clandestine prije 7 godina 8 mjeseci #

Hvala Katrane. No, uvijek može mnooooooooogo bolje, posebno zato što je tema izrazito bitna, disperzirana, duboka, osjećajno i kognitivno slojevita i, na koncu, aktuelna dok je ljudskog roda. Njeni različiti aspekti vape za pojedinačnim razradama...
U potpunosti se slažem sa tvojom postavkom majke svih teorija.

Mislim da identifikovanje mrlja ulja, odnosno tragova kulture smrti, nije privilegija isključivo vjernika (ne aludiram da si to naglasio, misao me dovde dovede). Susretala sam nekoliko ljudi u životu koji su za sebe tvrdili da su nevjernici. Ipak, kroz mnogo situacija, u kojima smo zajedno bili akteri, shvatila sam da religijsko uvjerenje (u ovom kontekstu zapravo sam tako nazvala - vjerovanje - jer, uz dužno poštovanje, ako u nešto intimno ne vjerujem, onda je to da ne vjerujem u nevjerovanje kod bilo kog čovjeka) ne mora imati veze sa svakodnevnim življenjem zasnovanom na pojedinačnim odabirima između kulture života i kulture smrti, odnosno dobra i zla. No, da je jasno da vjera, na sublimiranom i generalnom nivou, upravo imenuje ljubav kao žišku svjetlosti čiji trag trebamo slijediti kako bismo lakše i učinkovitije raspoznavali čistoću i mrlje pri sebi i oko sebe i, na koncu, bili istovremeno zadovoljni i mirni, jasno je.

Sada već ulazim u domen teološke i filozofske rasprave (ili one koja to teži ili samo pokušava biti) inspirisana tvojim promišljanjem, ali neka... Citiram ovu tvoju misao: "Razvio sam jednostavnu vlastitu teoriju u koju cvrsto vjerujem, da nam Dobro dolazi od Boga, da ljudski rad, kreativnost, osobenost..putem meleka, Bozijom voljom, prelazi na nas, a mi inspirisani vjerovanjem nastojimo da sluzimo Dobru, u interesu zivota i vjere u Boga.

S druge strane Zlo nam dolazi od šejtana (Iblis) i cinjenje Zla je inspirisano djelovanjem i uticajem šejtana a mnogi to Zlo ne primjecuju ili nece da primjete, cak ga u mnogim slucajevima predstavljaju kao Dobro."

Čuj, možda sam u krivu, ali s ovakim postavkama sam izrazito oprezna. Da se razumijemo u samom startu, ono što je za mene u citiranom sporno nije sami cilj izrečenog, vjerovatno ne ni sama suština onoga što si želio reći, ali mi jeste sporan detalj koji, u teološkom i filozofskom momentumu, za mene jeste bitan. Vrlo bitan. Moje je vjerovanje, iz čega proizilazi i promišljanje, utemeljeno na čvrstom uvjerenju da Bog, za razliku od Iblisa (đavola, vraga, sotone), ima svoje zrnce u svakom od nas (i kao takvom, meleci mu, kao posrednici, uvijek i nisu neophodni). Kada osjećamo, razmišljamo, činimo i stvaramo nešto što slijedi trag žiške svjetlosti, odnosno ljubav, bez obzira na poteškoće, bez obzira na zdravstveno stanje organizma, bez obzira na gubitke ili boli, generalno stanje duše koje se prelijeva na našu ukupnost je stanje, ako ne baš zadovoljstva, a ono bar smirenosti, unutrašnjeg mira. Kada odlučimo (ili nas odgoj i uticaji porodičnih i širih socijalnih odnosa od ranog djetinjstva uslove) da to unutrašnje suglasje sa Bogom i njegovim nepobjedivim oruđem - ljubavlju trenutačno ili nešto trajnije, pa i konstantno, ućutkujemo, ne želimo poslušati, sputavamo i okivamo, žiška svjetlosti je sve slabija, doživljaj svijeta, življenja i vrijednosti sve je relativniji i, što je najgore, mrlje ulja koje u nama i unaokolo sije kultura smrti znaju dobiti i boje, to sivilo često, unutrašnjom projekcijom, zna dobiti i "boje duge".
Ovoliki uvod da bih ti rekla da je, onako kako ja vjerujem, čovjek predodređen da slijedi ljubav, predodređen da voli i bude voljen, a, samim tim, predodređen da bira i čini dobro. Ukoliko, iz ovih ili onih razloga, uđe u konflikt sa svojom vlastitom zadatošću, predodređenošću, do čovjeka počnu dopirati i oni izvanjski glasovi, Iblisovo nagovaranje. Djelimično sam se (ili samo u detalju), dakle, usprotivila ovoj tvojoj postavci zbog toga što iz nje proizilazi da su i Bog i đavo izvanjske kategorije. Moje mi vjerovanje govori da to nije tako, da naš Stvoritelj nikada nije, niti će biti, izvanjska kategorija, da je uvijek u nama jer smo trun njegovog stvaranja i da smo zato, u konačnici, njegova vojska.
Okultisti, npr., jako insistiraju na postavci dualizma Boga, odnosno tvrde da je i dobro i zlo stvorio Bog, da je neobjašnjivo zašto Stvoritelj ponekada i sam bira zlo i, na taj način, ulazi u suglasje sa također svojim dijelom stvaranja - Iblisom. Ova mi se postavka, blago je reći, gadi i vrlo je, vrlo opasna. Bog je, onako kako vjerujem, svemu stvorio suprotnost kao pretpostavku razvoja slobodnog izbora, što je, ponovo, pretpostavka učenja i iskustva. Nemamo šta naučiti, nemamo šta odabrati ukoliko smo kao anđeli, meleci, unaprijed oslobođeni življenja u izvanjskim suprotnostima. Dakle, Bog je stvorio saznanje i kao razvojnu komponentu. Kod anđela je saznanje urođena kategorija, kod nas, ljudi, je to razvojna kategorija.

I, na kraju, vrlo si dobro primjetio da se borba između dobra i zla, odnosno sjedbeničkih kultura života i smrti, nekako najočiglednije i najraskošnije odvija baš unutar književnosti. Za razliku od drugih umjetnosti, jedino oružje književnosti su kognicija i osjećaj i to u potpuno metafizičkom obliku. Nema okvira za širinu i dubinu jednog novog (kljiževnog) svijeta, kao što ga ima, npr., za sliku, ma kako tvorac te slike vješt bio. Muzika je, zapravo, i opsežnija u smislu okvira, ali su svjetovi, koji unutar muzike nastaju, nejasni i magloviti u odnosu na književne svjetove. Zbog toga muzika, specifično ona koja nije vokalne prirode (koja je oslobođena stihova ili riječi) i nije toliko dobar, toliko cijenjen sljedbenik kulture smrti koliko je to književnost. Kniževnik kojemu je dobrano i u dužem vremenskom periodu narastao konflikt između vlastite predodređenosti da slijedi ljubav (osjeća, misli, čini i stvara dobro) i onoga što, nagovaran izvanjskim uticajem, zapravo osjeća, čini i stvara može, mjereći mjerilima u svijetu ljudi, biti genijalan, osjebujan, raskošan. No, to i dalje ne znači, niti će ikada značiti, da ćemo mi biti, kao čitaoci (gledaoci, slušaoci), unutra zadovoljni i mirni kada zaklopimo knjigu, pročitavši je, u okviru koje je svijet koji nam je ponudio. Koliko sam samo knjiga pročitala nakon kojih sam osjećala nemir, ljutnju, bunt, apatiju, mizantropiju, pa i depresiju. Koliko sam samo takvih redaka i sama ispisala.

Problem je što se jedno umjetničko djelo ne završava zadnjim potezom kista, zadnjom notom ili interpunkcijskim znakom. Problem je što ono, tek tada, kreće da živi. Za mene je isto onoliko dobro (ne USPJEŠNO, nego DOBRO) koliko osmjeha ili tuge izmami.

Objavio/la NOISe prije 7 godina 7 mjeseci #

Clandestine, naoko potpuno utemeljena primjedba. No...
Priznaćeš da je broj onih ljudskih bića koji za vrijeme cijelog svog života ne dožive ama baš ni trun iskrene ljubavi i pažnje zanemarljiv. Ok., sada ulazimo u sferu konfliktnog u smislu - da li je iskrena ljubav i pažnja dobijena od ŽELJENOG subjekta (u nekom slučaju roditelja, u drugom potencijalnog partnera ili partnera, u trećem djeteta itd.)?
Ukratko, ne slažem se sa tvojom primjedbom zbog dvije stvari:
1. svi mi imamo svoj unutrašnji glas koji, pri različitim izborima, govori ok., uradi to ili se buni. Mi biramo da li da ga poslušamo ili ućutkamo. Nakon odabira sučelimo se sa nemirom ili mirom.
2. tokom sticanja vlastitog iskustva rijetko smo samo puki objekti i, što je još važnije, iskustvo je razvojna kategorija. Ako nam je u djetinjstvu bilo loše, ako nam je nedostajalo iskrene ljubavi i pažnje, dalja starosna doba ne moraju biti takva. Jasno je da taj hendikep nedostatka iskrene ljubavi i pažnje u djetinjstvu uveliko oblikuje našu unutrašnjost, izgradi nepovjerenje prema svima i svemu, pa i sebi, izgradi težnju ka dubokom relativisanju, ali baš da nas iskustvo, kao neka odvojena kategorija od našeg bitka, kao nešto za što smo samo puki objekat, apsolutno čini ovakvima ili onakvima ne bih se složila.

Objavio/la NOISe prije 7 godina 7 mjeseci #

Upišite komentar:

Komentarisanje ovog posta je dozvoljeno samo registrovanim korisnicima servisa Blogger.ba.