Blogovi Postovi Blogeri Galerije Video
 

Rizo Džafić

post objavio/la una prije 12 godina 1 mjesec na blogu ¤ Knjizevni kutak ¤

Komentari na post

 

Svaka čast na stranici. Pravi ste.
Prof. R. Džafic
PS
Evo jos nekih radova koje pripremam za nove knjige.
Pozdrav.






RIZO DŽAFIĆ


















ŽIVOT, TO JE NEŠTO DRUGO

(pripovijetke)



















UBIJANJE PIJETLOVA U ZORU


CRNE PTICE

Dječak je pokušavao složiti događaje.
Crne Ptice su napravile nekoliko krugova oko Čaršije, kao da nešto mjere i bilježe; rijeka je zapjenila, kula se zatresla, a po sokacima počeli nicati plamenovi kao crvene pečurke. Prašina je pravila krugove duginih boja, Sklonište se ljuljalo, pa se Dječaku činilo da se nalazi na točku koji se munjevito okreće.
Kao da je to sad najvažnije, pokušavao je sagledati redoslijed događaja:
Je li se Čaršija zatresla prije Crnih Ptica, ili su Crne Ptice uzele potrebnu mjeru, pa bacile metalna jaja? Jesu li na Čaršiju padala zaista metalna jaja ili je neko pogodio sunce, pa se otrglo i palo u hiljadu džidžica?
- Sigurno! Zato i jeste ovakav mrak – rekao je mada nije ni sam znao šta je to «sigurno», ni o kakvom mraku govori.
Točak se sve brže okretao, promicali pred očima ljudi i predmeti, nestajali i vraćali se iskrivljeni i izobličeni, a Dječak se čvrsto držao za drvenu prečku kako ga nova detonacija ne bi izbacila iz ove neobične igre. Otimao se klonuću, tražio izlaz iz zamke i pokušavao istovremeno razmišljati o nečem lijepom što će poklopiti i izbrisati crne misli koje naviru. Ljuljao se sa jednog kraja skloništa na drugi, od ruba do ruba, i tražio izlaz iz začaranog kruga prije nego što zavlada Mrak.
Ako prije zavlada Mrak nego što nađe izlaz, zagubiće se i neće vratiti iz mračne prostorije.
Dešavalo se to njemu često:
kad osjeti strah, traži u sjećanju neki zanimljiv detalj kojim će zaturiti stvarnost i prevariti crne slutnje. Sada je ubjeđivao sebe da će to dobro proći, a nakon toga će svi praviti svoje verzije minulog događaja.
Izmišljao je neku igru, pretapao stvarnost u san, istinu u varku, brojao trenutke, vagao dobitak i gubitak.
Čudno, sve to što se dešavalo nije u njemu izazivalo nikakakav Strah. Samo Ravnodušnost.
- Je li čovjek ovako ravnodušan u trenutku umiranja?
Onda je osjetio da se u njemu sve trese, tutnji, okreće i lomi. Okrenuo se da uhvati vrisak, pružio ruke da zaštiti Sestru i osjetio kako u njemu sve leluja i treperi. Bljesak svjetlosti se pretvorio u žestok plamen koji se širio, a Dječak se pitao je li živ ili mrtav. Mahao je rukama da rastjera Mrak i vrati izgubljenu Svjetlost.
Čekao je čudo, a čudo nije dolazilo.
- Jesam li živ ili mrtav?
- Živ si, živ, Dječače. Ne dolazi Smrt lahko i jednostavno! – kljucala je u njemu Crna Ptica.
Nije znao ništa o Smrti, ali je slutio njeno prisustvo.
- Kad me spoznaš, onda će biti kasno – javljala se i Smrt.
Čekao je da se sve smiri, da prođe grmljavina, pa da život krene novim tokom. Život, ma kako težak, ličio mu je sada na nedostižnu čaroliju. Ovo je mučenje, patnja, nada, sjećanje, hodanje po nekoj ivici, a ne Život. Život – to je nešto drugo!
A to "nešto drugo" imalo je svoja pravila i zakone, pravac i tok. I sad je znao da je to tada bio Život, pa ma kakav bio. Glad, patnja, stradanje, opasnosti od metaka, mrak. Svejedno. Bio je Život. Ovo sada je vrijeme kad je čovjek bliže Smrti nego Životu.
Nikada nije razmišljao o Smrti, a sada je slutio u sebi i oko sebe, osjećao njen korak i dah. Prostorija se ljuljala,
Čaršija gorjela,
a Dječak pokušavao da se održi se na točku što se munjevito okretao i odgonetnuti šta je Život, a šta Smrt.
- Kao da je to važno.
- Važno je ostati živ… - kljucao je Strah.
- Da, važno je ostati živ!
Osjećao je kako mu nestaje snage i prijeti opasnost da ispusti pregradu točka i ispadne iz igre. Vrelina se širila, metalna jaja u sve gušćim rojevima sipala, a on stajao zagledan u trenutak čekajući da se desi "ono".
Tukle se munje u tijelu i širile Ravnodušnost:
- Neka bude kako mora biti. Šta je – tu je!
Treperili glasovi u kojima je raspoznavao kletve, jauke i psovke. Misli se zatezale i mutile upravo tamo gdje je trebao dokučiti istinu.
- Je li ovo stvarnost ili san? Ako je stvarnost, kako to da mi ništa nije jasno ni dokučivo? Ako je san, zašto se već jednom ne probudim?
- Jesam li živ ili mrtav? Ako sam živ, treba ustati i pomoći drugima. Sramota je besposlen ležati u ovakvoj gužvi.
- Je li sve ovo neka igra odraslih? Ako jeste, zašto i djecu uvlače u svoju igru?
Navirala pitanja bez odgovora.
Ličilo mu je sve to na igru u kojoj se varka nastavljala na varku, a san na san. Tijelo se povijalo pod udarcima i razilazilo u bezličnu masu. Sa tijelom je uvijek tako:
Misli naslute opasnost, pogled je u djeliću sekunde vidi i osjeti, sluh registruje i zazvoni na uzbunu, ali tijelo je dušmanin i izdajnik. Nikada ne shvati upozorenja ostalih čula, prima udarce i brzo se predaje u borbi za život. Tijelo ne prepoznaje huk opasnosti i svojom nespretnošću vuče sva čula u smrt i nestajanje.
Sa tijelom je čovjek uvijek u nesporazumu i najplemenitija duša ima prizemno tijelo koje ograničava njeno trajanje. I kad čovjek to ne želi, tijelo ga izdaje i popušta.
Pokušavao je povezati misli i složiti događaje:
Sjedio je pored Sestre u Skloništu kad je bljesnula šarena traka kao da je neko bacio metar da izmjeri razdaljinu između Neba i Zemlje. Betonski blokovi se pretvorili u prašinu,
kovitlac se pojačavao,
a bljesak ugasio…
Kao u noćašnjem snu:
sanjao je neke mutne prikaze kako mu udaraju u oči, magle prostor, vuku u Mrak. On se otimao da ne ide u Mrak, ali uzalud.
Progonio ga je taj san u kom je naslutio nesreću, ali nikako nije mogao razaznati njegove poruke kako bi izbjegao zlo.
Tako je to uvijek sa snovima:
Najave ti nešto, pa nosiš taj teret u duši sve dok se slutnja ne ostvari. Onda je lakše, pa ma kakav rezultat bio. Prepoznaš najavu tek kad se desi nešto što nikad ne možeš predvidjeti i na što ne možeš utjecati.
Ko bi mogao preduhitriti slutnju?!
Ne možeš prepoznati ni jedan trenutak koji će se desiti u budućnosti, ništa ne možeš vidjeti što će biti sutra. Hiljadama godina živiš, a ne možeš znati ni što te čeka idućeg trenutka, iza naredne krivine na životnom putu. Ništa!
Kako su ljudske mogućnosti male i ograničene!
- Šta je bilo sa Sestrom? Može li mi neko reći za Sestru?
Otac je ovih dana nervozan kad dođe sa Linije. Hodao je po sobi, prilegao malko i buncao kao da upada u crnu vodu. Nosio je neki nemir koji nikome nije htio otkriti. Kad ih je doveo u sklonište zaprijetio je Dječaku:
- Čuvaj Sestru i nemoj da vam se šta desi. Mani se onih svojih igri i budalaština!
Množile se slike, nizale crne misli, a Dječak je pokušavao da se održi na ivici zahuktalog točka.
- Je li to strah od Smrti, Dječače? – pitale ga Crne Ptice krvavih krila.
- Nije mene strah Smrti. Strah je mene dugo i bolnog umiranja…Onih trenutaka kad sve znaš, a ne možeš ni sebi ni drugima pomoći. Neka se samo ovo smiri i nastavi životni tok, a za jednog Dječaka manje – više… - govorila je Ravnodušnost.
- Treba još malo izdržati, pa će sve biti gotovo.
Osjećao je bol u grudima i pokušavao odrediti težinu i porijeklo, ali nije uspio. Ostalo mu je samo da se prepusti toku događaja.
- To je tebe Smrt pohodila, Dječače… - kljucao je Strah.
Uvijek je na Smrt gledao kao na nešto nestvarno, strano i daleko, što se njemu i njegovim nikako ne može desiti. Kad je žalio druge ta žalost je bila površna i nestvarna, čak i neiskrena. Vidio je to i kod drugih: pričaju o nečijoj smrti, pa onda okrenu na druge teme, kao da žele što prije da zaborave ono što su malo prije pričali.
Da zaboravi Smrt razmišljao je o Životu.
Čudno je to:
Kad odzvanjaju posljednji trenuci Života čovjek tek tada osjeti njegovu ljepotu Bukne spoznaja kao kad si bolestan, pa shvatiš cijenu zdravlja. A kad bolest prođe, brzo je zaboraviš.
- To je kao kad dođu stranci na našu rijeku, pa se dive njenoj ljepoti. A mi domaći se čudimo: rijeka kao i svaka rijeka!
- Samo da sve bude gotovo, pa ma kakav kraj bio – uskakala je ravnodušnost.
- A niko ne spominje mene. Gdje sam tu ja? – bunio se Strah.
- Da mi je znati šta se desilo sa Sestrom. Šta će mi otac kazati…
Pokušavao se uspraviti i kazati drugima da ništa ne brinu, da je on dobro,
biće dobro,
sigurno,
to je samo trenutak klonuća,
znaju to svi kako je to…
… ali su se riječi gubile i nestajale u grmljavini.
- Treba ustati i nastaviti Život.
U inat Smrti.
Prkositi svima.
To je suština postojanja…
Treba nečim zatvoriti rane i zaustaviti krvarenje. Tako se može produžiti Život.
- Bježite od mene Crne Ptice krvavih krila!
- Dobro je sve dok razmišljam. Čovjek je živ sve dok razmišlja.
- Razmišljati – znači živjeti.
- Osjećati – znači živjeti.
- Držati se za točak – znači živjeti.
Treba samo dovesti u sklad sve stvari u sebi i oko sebe, pa nastaviti živjeti
Pokušavao je smiriti grč i spoznati šta se dešava.
- Koliko toga čovjek vidi i spozna onda kad mu spoznaja više ništa ne koristi!
Htio je da sačuva mir, ali se tijelo otimalo i bunilo, pa mu je bilo neprijatno. Leži, a pomjera se. Ne može ni kontrolisati ni vlastito tijelo.
- Šta ako me drugi gledaju?
- Bježite od mene Crne Ptice krvavih krila!
- Koliko čovjek ima u sebi krvi kad tako dugo iskače u mlazevima?
Osjećao je kako ga neko podiže i pokriva.
Ličio je na bijeli mramorni kamen, hladan i nepokretan,
usred buke,
grmljavine,
pometnje.
Sasvim različit od ostalih.
Čuo je iskidane riječi, ali nije shvatio njihovo značenje,
vidio sjenke,
a nije prepoznao njihova lica.
Izgubili su ljudski oblik
formu
i obilježja.
Kao da nisu ljudi sa ovoga svijeta.
- Važno je da čovjek sve shvati i prihvati… - sokolila ga je Ravnodušnost..



ŽIVOT – TO JE NEŠTO DRUGO

Dok je gledao u otvor cijevi, u glavi Ledenog je tutnjalo stotine čekića. Tražio je uzroke umiranja i nikako ih nije mogao naći i dokučiti.
- Umireš, zato što si ti – ti, Ledeni! – rekli su mu.
Upravo je pokušao strah prikriti osmijehom i zavarati radoznale oči koje su ga gledale sa strepnjom i nadom.
Treba još malo izdržati, pa će sve biti gotovo. Samo da sve bude što prije gotovo!
Kad su ušli u Čaršiju, pitali su ga i ono što nije znao, našli su mu krivicu koju nije imao, a onda odlučili da ubiju njegovu tvrdoglavost. Osjećao je bol u grudima i pokušao odrediti njeno porijeklo i težinu, ali nije uspio. Ostalo mu je da se prepusti događajima...
- To te Smrt pohodila, Ledeni. Smrt sa velikim «S».
Pričao je on sa prijateljima često o smrti, ali nikada nije lično prihvatao taj razvgovor, nego ga vodio onako, kao da se tamo nekome drugom, daleko od njega, dešava. Takve smrti su zvali smrt sa malim «s», a onu koja čovjeka lično pohodi, e – to je već ona smrt koja se piše sa velikim «S». Sa njom nema šale. Ona ti jednom dođe:
- Cak! I gotovo.
Nekada je na smrt gledao kao na nešto nestvarno, nemoguće i neprisutno bar oko njega, nešto što ga se nije ni doticalo ni ticalo. Kad je žalio druge, ta žalost je bila površna i nestvarna. Sada je postala stvarna i opipljiva, udarila ga je u prsa svom silinom i gomilom svjetlucavih osica. U trenu je proletio život kao na nekoj beskrajnoj traci koja se premotavala bez ikakvog reda i smisla.
- Kriv si ledeni. Da si rekao ono što smo htjeli da čujemo, možda bi u nama ugasio nagon za ubijanjem. Ovako... . govorile su oči dželata.
Da zaboravi bol, razmišljao je o životu. Čudno je to: kad odzvanjaju posljednji trenuci života, čovjek tek tada osjeti svu njegovu ljepotu. Bukne spoznaja, kao kad si bolestan, pa shvatiš cijenu zdravlja, a kad bolest prođe, brzo je zaboraviš.
- Zašto ljudi jedni drugima čine zlo i nepravdu? – pokušavao je dosegnuti istinu.
Cvrkuću negdje pitice, djeca se dozivaju iz ulica, negdje toči pjesma, blješti dan, sipa svoju raskoš na Ledenog, bruji oko njega život hiljadama malih stvari i otvara nove spoznaje.
- Koliko čovjek toga vidi i spozna u trenucima kad mu spoznaje više ne koriste?
Mislio je da je život ono što je proživio u Čaršiji, a sad ga mjeri novim mjerilima. Nije sve ono život, ima još mnogo skrivenih dijelova tog što protiče pored nas, a mi postajemo svjesni svakog detalja, tek kad nam počne da ističe.
Mislio je da pozna život, a sada shvata da ga nikada nije upoznao i sagledao u njegovoj cjelini. I da ga nikada ne može ni upoznati.
Mislio je da je ovo što je do sada imao život, a eto, nije.
- Život - to je nešto drugo, Ledeni.
Blješto okolo sunca, rasipa se na njegovoj kosi, odsijava iz znojnog leža hiljadama zviezdica koje prave neobične krugove, kao da su u neobičnoj igri. Okreću se te zvjezdice oko očiju, zamagljuju mu pogled, a on lovi udaljeme glasove djece i zvuke izgubljene pjesme. I to je život. Sve je to život. Shvatio je njegovu ljepotu tek kad je osjetio da mu izmiče.
Pokušavao je smiriti grč koji mu je igrao na licu, lovio njegovo talasanje da ga zaledi, želio da izgleda kao da je izdvojen od svih, kao da ga se ne tiče ono što se dešava. A zmijski jezici palacali su oko njega i usmjeravali mu pažnju.
- Dobro je dok razmišljam. Čovjek je živ sve dok razmišlja. Razmišljati znači - živjeti. Treba samo naći mjesto svim stvarima u sebi i oko sebe, naći onu ravnotežu iz koje te niko kasnije ne može izbaciti. Uspostaviti sklad i živjeti u tom skladu. I to je život. Nije život samo jesti, piti, spavati i čekati starost i umrijeti. I ovo je život. I još mnogo toga što nisam spoznao je život. Zaista je život nešto drugo, a ne ovaj i ovakav kako ga mi zamišljamo.
Oko usana mu je poigravao modrikast kolut, kao da je tražio mjesto gdje će najjače zategnuti, a damari otkucavaju posljednje trenutke trajanja. Sve se oko njega plelo i miješalo, a on je imao sve manje snage da ulovi značenja i dosegne spoznaju.
Pokušavao je otplitati klupko događaja, od onog trenutka kad je čuo za napad na Čaršiju, pa preko one nevješte organizacije odbrane, žestokog granatiranja ulica, rijeke i mostova, pa sve do trenutka kad je sa grupom upao u okruženje i kad su ih doveli na grt gdje su čekali da se izvrši presuda. Zna da su negdje pogriješili, rasuli se po liniji, pogubili niti i pokušali organizovati povlačenje, ali ih je tolika sila iznenadila. Navidali su sa svih strana, izlazili iz svih šumaraka, spremni h naoružani do zuba. Nikad nije znao otkud im toliko naoružanje i takva oprema kakva se rijetko nalazi u armijama svijeta. A on, ledeni, bio je u patikama, farmericama i poderanoj košulji u kojoj je mjesecima čuvao položaje oko Čaršije. I eto...iznenadili su ih, Baš su ih iznenadili.
- Ma neka već sve jednom prođe, pa da se smirim. Važno je da čovjek shvati i prihvati – sokolila ga je ravodušnost.




UOKVIRENE SLIKE POSTOJANJA

Pucanj je razbio tišinu, utopio se u prostoru i zatutnjao u utrobu Ledenog. Kao da je progutao olovo koje je pokrenulo mučninu u želucu. Bljesak je zatitrao na blijedim licima posmatrača, a utrobom je suknuo mrak.
- Bruuuuum...
Ledeni je pokušavao uhvatiti bljesak, isprsio se da spremnije dočeka udarac sluteći kako se širi jeza pred nepoznatim. Osjetio je klonuće kao da mu je pucanj istopio kosti.
- To je sigurno smrt.
Znao je za neminovnost nestajanja, a ipak je pokušavao rukom zatvoriti ranu da produži trajanje. Onda je pružio ruke u nebo kao da želi dohvatiti sunce. To ga je podsjetilo na dječačke igre «klisače» kad je trčao livadom, a u očima mu titrale zrake sunca. Smijao se, sretan što je u trepavicama uhvatio dugu, a bole su se umnožavale, razlijevale i širile u guste crne tačke.
Koristeći djelić sekunde poklonjenog života, Ledeni je slagao događaje:
naišle su Crne Ptice, zatalasala se Čaršija, a njeni stanovnici vrištali ulovljeni u čelične kafeze mržnje. Ledeni se pokušao dokopati Rijeke ali nije uspio..
- Bummmmmmm...
Poslije pucnja zavladao je neobičan muk u kom se slutila tuga načetog tijela. Tijelo se povilo kao da je neki teret spao sa njega. Bunilo se u Ledenom sve protiv nestajanja, a ipak mu je bilo drago što su ljudi konačno pokazali svoje pravo lice. Oni ljudi koji su im uvijek govorili o prijateljstvu i slozi. Pašće magla mnogima sa očiju. I to je neki dobitak. Ljudi u ratu pokažu svoje pravo lice.
- Možda bih ostao živ da sam se dokopao Rijeke – mislio je.
Plovio je na vrhu pucnja i osjetio kako bol raste poput plime i vuče ga u nestajanje. U trenu je uhvatio oči u kojima je iskrila mržnja, masnu fleku na vojničkoj bluzi, bradavicu na nosu i red iskvarenih zuba.
- Šta se to desi u čovjeku kad odjednom postane zvijer?
- Teško je to objasniti, Ledeni. Nikad niko neće moći objasniti ljudsku psihu, Ledeni.
Plela se pitanja, mutile misli, a ljudi postajali nestvarni, kao da su sa drugog svijeta.
Dok je padao vidio je starca kako prosi na trotoaru, djevojku koja je zamamnim pokretom zakoračila na stepenicu, mesara koji je zamahnuo sjekirom, susjeda pored sebe koji je padao praveći smiješnu piruetu, djevojčicu koja je bacila loptu u vazduh...
- Koliko toga može stati u jedan djelić sekunde? – čudio se Ledeni.
Gubio se i vraćao u stvarnost, munje su tukle u sljepočnicama, a on je želio saznati je li starac dobio novac od prolaznika, je li djevojka zamamnim pokretom stala na stepenicu, i je li djevojčica uhvatila loptu...
- Koliko se toga desilo u svijetu u trenutku moga umiranja?
- Bruuuu...ummmm!
Tutnjalo je u utrobi, a on se pognuo da smanji izvore. Sve mu je ličilo na one noćne more kad se vrati sa Linije, uvuče u zemunicu i pokušava da zaspe. Čuje grmljavinu i nejasne glasove, tijelo je iscrpljeno i umorno, želi spavati, a sva čula zvone na uzbunu sluteći opasnost. Budio se, izvirivao iz zemunice, tonuo u san i svakog trenutka čekao Loš Glas.
- Ustajte, probili su Liniju!
Kad čuje taj glas, mutan i otegnut, u prvom trenutku ne može shvatiti je li stvarnost ili san, šta je istina, a šta privid.
- Ustaaaajteeeee! Proooobiliiii su liniiiiijuuuuuu!
Budi se u nadi da su to noćne more, provjerava pušku i municiju, osjeća trnce u tijelu koje se polako budi i pokušava sa stvarnošću uspostaviti sklad.
Razlijevali se glasovi, trajala jeka pucnja, a on je pokušavao odrediti je li ovo stvarnost ili san, je li na Liniji, ili u uskom dvorištu što kroz dugi prolaz vodi u Čaršiju.
- Zar je umiranje ovako banalno? Ima te, pa te nema. Prosto. Bez uzvišenog odlaska, velikih riječi i ponosnog držanja, bez parola, kao je čitao u knjigama o ratu. Trulež, strah, smrad i nestajanje.
- Hoće li neko pisati o mome umiranju i kako će pisati.
Pružio je jednu nogu, pa skupio, a onda je ponovo pružio. Kao da traži bolji položaj. Marširao je i to ga je podsjetilo na onu armiju iz koje je pobjegao prestrašen mržnjom.
- Jedan-dva, jedan-dva---lijeva...lijeva...Ostav! Atomski zdesna. Oooo - stav, to je za vaše dobro, magarci. Lijeva...
- Gdje je sada onaj desetar «Otrov»? Sigurno ga je poslije Armije neko ubio. Svi smo se zaklinjali da ćemo izvršiti to sveto djelo i osloboditi svijet ovakvih budala. Ko je prvi stigao do «Otrova». Možda Dreljo? Ne, sigurno je Blesan? On sve što kaže to i izvrši. Blesan je fanatik u izvršavanju zadataka. Kada mu se kaže da ide kroz vodu, on ide. Ako treba kroz vatru – on ide. A kad se zakune da će nešto uraditi, to i uradi.
- A možda je i «Otrov» bio u pravu, ko zna? Eto, kako nam je dobro došlo to iskustvo iz Armije. Dobro za nas, a loše za samu Armiju. Previše dobro su nas naučili...
- Tre-ba ima-ti iz-vjež-ba-nu voj-sku! – govorio je «Otrov». Čovjek je spre-tni-ji kad je u-vje-žban. Govorio je uvijek u slogovima, kao da mu je Vojska uništila rječnik. Možda bih i ja izbjegao opasnost da sam bolje slušao «Otrova». Šta li je bilo sa «Otrovom»? - ponavljao je kao da je to u ovom trenutku najvažnije.
- Lijeva...lijeva...lijeva...
- Je li «Otrov» znao šta će se desiti? Sigurno jeste. Svi su oni znali šta će se desiti.
- Lijeva...
Marširao je kao onda kada je, na povratku iz Armije, umarširao u Čaršiju snažno i odsječno svjestan da ga cure iz avlija mjerkaju. Kao na strojevoj vježbi:
Lijeva...lijeva...lijeva...
Ja do-ša-o cu-re ko-ja će se u me-ne za-gle-da-ti.
A cure se dovikuju:
- Eno našeg dikana!
Taj smijeh mu je zaplitao korak pa je zastajao i počinjao od početka:
- Lijeva...lijeva...lijeva...
- Kad sve ovo prođe, čaršijom će sigurno marširati neki drugi vojnici, a neke druge Crne Oči smijuljiće se iz svojih avlija i dozivati:
- Nemoj se zaplesti, dikane!
Takav je život.
To je nešto što se nastavlja i traje, samo u drugim oblicima i formama. Začarani krug beskonačnosti.
Znao je Ledeni da će i poslije ovog dana život nastaviti svoj tok:
Neki drugi starac će pružati ruke prolaznicima, neka druga djevojka će zamamnim korakom koračati uz stepenice, a neka druga djevojčica će se igrati loptom ne obazirući se na smrt. Život je vožnja na ringišpilu koja vječno traje, samo što mjesta zauzimaju uvijek drugi ljudi.
Ono lovo što mu se salilo u tijelo koči misli, zaustavlja damare. Želio je znati je li živ ili mrtav, je li taj pucanj bio usmjeren prema njemu, ili je ovo onaj trenutak kad je čovjek mrtav, a opet je svjestan što se oko njega dešava. Osjeća kako u njemu popušta ona opruga, a mrak se širi i prevladava. Otvaraju se prostori u kojima se sluti Nepoznato i Beskonačno.- Onim djelićem svijesti, prije nego se rasuo pred očima, pokušava da se odupre nestajanju i grozničavo pokušava da održi Život.
Uzalud!
Snaga i volja se tope, tijelo se mota i uvija, a kroz prazne žile tutnji Smrt. Odjednom shvati koliko je čovjek sićušno biće u odnosu na sve što se oko njega dešava, u odnosu na zemlju i svemir. Sigurno će se i poslije njegove smrti djevojčica igrati loptom, mesar raditi u mesnici, a djevojka koračati stepenicama svojim zamamnim pokretima. Sve će nastaviti tok, samo Ledenog neće biti. Eto, to je Život.
- Koliko toga ima što još ne znam o životu?
Pokušavajući da dopre do istine osjećao je kako gubi bitku sa spoznajama, kako još ima mnogo toga što nikada neće saznati. Uvijek je čovjek gubitnik, samo toga nije svjestan. Gubi i vezu sa zemaljskim stvarima, ali pokušava bar dohvatiti odgovor na pitanje:
- Je li se tijelo raspalo, a razum još uvijek traje?
Tražio je odgovor, ali ga nije našao. Bilo kuda da se okrene udara u zid zagonetki. Život je zagonetka. Smrt je zagonetka. I Ljubav i Mržnja su zagonetke. Zagonetkaje i samo čovječije tijelo. I duša. Tanko ljudsko znanje komešalo se ispod površine i Ledeni se čudio da se u toliko miliona godina postojanja Čovjek nikad nije uspio mnogo saznati o svome biću i tajnama koje ga okružuju. Čovjek živi u carstvu neznanja kao da ga nešto koči i sprečava da sazna više o sebi i svojoj okolini. Bljesak spoznaje je kratak kao odsjaj ovog pucnja i dolazi najčešće na kraju, kad više ništa čovjeku ne može koristiti.
- Kako spoznati tolike tajne koje te okružuju?
- Kako naći spas od Mržnje i Zla?
Pitanja grebu poput kandži, tutnje u njemu zajedno sa grmljavinom i nestaju sa odsjajem pucnja. Kao rastopljeno srebro.


UBIJANJE PIJETLOVA U ZORU

Trajalo je to djelić sekunde.
Dječak nije strahovao od tog bljeska:
javljao se često, pa čovjek navikne na njega, kao na sve što ga u životu zadesi.
Vidjeli su ga i drugi i pričali mu:.
- Podigne se ruka, crna od ugrušaka krvi.
- Cak – i gotovo!
- Šikne život u nebo i prestanu patnje.Ne osjećaš ništa…Najteže je čekanje…
- To ti je, mali, kao kad vadiš zub. Strijepiš i čekaš, a onda,
- Cak – i gotovo!
- Ne boli ništa. Ne osjećaš ništa. Jednostavno, ima te – pa te nema.
- Kako samo znaju da ništa ne boli? – pitao se Dječak.
- Najteže je čekanje… . nastavljali su mu objašnjavati uživljavajući se u svoje tvrdnje kao da su sve i sami proživjeli. A nisu.
- Oni trenuci kad stojiš u redu i gledaš oko sebe kako se ostali previjaju, pokuša-vaju oteti i uzmiču. A ni glasa da puste. Kao da su prihvatili sve što će se desiti, pa sada samo pokušavaju uhvatiti još neki trenutak.
Ležao je nesposoban da sve to shvati i prihvati, osjećao zadah ljudskih rana i leževa sretan što iz svega postoji izlaz i kraj, pa ma kakav taj kraj bio.
Ljudska tijela svojim trzajima su ga podsjećala na lampu u kući na kraju Čaršije treperila je, bacala mutan sjaj na lice oca koji je uvijek do kasno u noć nešto radio. Majka zaboravi zamijeniti fitilj ( Zašto majka uvijek zaboravi zamijeniti fitilj, pa se otac ljuti?), lampa gori jednoličnim sjajem,
zatitra,
bljesne,
pa se ugasi.
- Babo, eto mraka! – uplašeno su vrištala djeca.
Dok je pokušavao uhvatiti bljesak, Dječaku je kroz misli prošao čitav Život – prošli i sadašnji. .
Vidio je mukotrpno djetinjstvo u Čaršiji, Majku i Oca koji su negdje u utrobama ovih baraka,
ako su živi.
Igrao se pored ograde, zavirivao kroz žice, čupkao travu i osluškivao… Ali, nije naššao odgovor.
I sada, dok je gledao bljesak noža, bilo mu je žao što ništa o njima nije saznao.
Mogao je pitati Ljude s Bradom.
Oni ne znaju razgovarati, ali bi mu dali neki znak koji bi ga uputio na odgovor. Morao bi nekad prosinuti i u njima bljesak ljudskosti, inače ne bi više bili ljudi.
Grbo bi mu sigurno kazao.
Zastao bi, uspravio se, propeo na prste kao čovjek svjestan greške prirode
i – kazao bi mu.
Trebalo je naći trenutak kad ide između logoraša zasićen od krvi i maše rukama kao da će nekoga zagrliti. Lice mu je blistalo kao da je upio stotine tuđih života, pa ih raskošno dijeli preživjelima. Tada je spreman za razgovor. Tada je Dječak trebao prići i upitati:
- Komšija, gdje su moji?
A rekao bi mu i Jednooki.
Jednooki sve vidi i sve zna, pa ga se logoraši najviše plaše. Čim pogleda čovjeka otkrije neku njegovu skrivenu stranu. Pogodi i ono što je sanjao. Ukliješti žrtvu onim jednim okom, smijulji se, kao da misli:
- Hajde da učinim nešto neobično!
Pribije čovjeka, a u oku požuda.
- Kazaćeš ti meni i što znaš i što ne znaš.
- Kazaćeš, sigurno!
- Kazuj!
Jednooki se volio šaliti na poseban način, pa su svi strijepili od njegovih šala.
Kad vidi novog Logoraša satima ga prati i vreba i vreba poput sjenke, istražuje nešto po njemu, a kad bude otkriven, odskoči nekoliko koraka i prasne:
- Nijesam te do sada vidio.
- Đe si bio kad su te tako uhranili?
- Šta si radio?
- S kim si se družio?
- Kazuj!
Tjerao je žrtve da pjevaju neke pjesme, pa se duboko u noć logorom razliježu jecaji i mumlanje od čega se Logorašima kosa dizala na glavi.
Dječak se pitao šta bi dobio, a šta izgubio da je pitao Jednookog.
Dobio bi saznanje, a izgubio Život.
Ovako – gubi Život, a ništa nije saznao.
Dva gubitka!
Važno je znati povući pravi potez u pravom trenutku, Dječače – kopkala je Spoznaja.
Otkud bih ja to mogao znati?
- Mogao sam pitati Lakorukog.
Lakoruki je malo stariji od Dječaka i sigurno bi mu rekao. Na ruci mu se smjenjuju bljesak svjetlosti i mračni udarci gromova. Gubio je često razum i hodao ispruženih ruku kao da pipa po mraku.
I sricao neke nesuvisle stihove.
- Pjesnik sam ja.
- Umjetnik sam ja!
- Ne može to svako…
Ima trenutaka u koje je Dječak mogao upasti i upitati:
- Komšija, gdje su moji?
- Zašto ga ne bih upitao sada, dok traje bljesak? Prije nego što se otvori praznina?
- Bljesak sunca sa sječiva skočio je na ruku Lakorukog kad je krenula naprijed. Sudarili su se svjetlost i mrak, i ostali tako:
- niti se svjetlost gasi, a ni mrak ne uzmiče. Svijest je trnula, a u Dječaku se gasila nezadovoljena radoznalost.
Onda je fijuknulo nešto.
Kao Noćne Ptice kad projure pored kasnih prolaznika, fijuknulo je. Otac bi preszao sjeći drva, zagrlio Dječaka kao da ga od nečega štiti, pa bi požurio kući. Znao je Dječak da Noćne Ptice slute zlo i da ih niko ne voli čuti, a nije znao uzroke.
- Zašto se crne Ptice ne vide danju?
Jednom je pitao oca,a on mu ništa nije rekao. Možda nije znao. Čudnoi, Otac sve zna i komšije ga uvijek pitaju za savjete.
Ni za mrak nije pitao Oca.
Ni za bljesak,
Ni za Smrt.
Koliko ima toga što nije pitao oca…
Samo prije nekoliko dana romantično je razmišljao o ljepoti povjede, zamišljao draž sakatosti i čeznuo za utiscima o kojima će kasnije pričati. Maštao o danima kad se svi vrate sa ratišta sa dubokim ožiljcima, drvenom nogom, ili izbijenim okom, pa će svako pričati svoju priču. Želio je nositi rane kao zasluge, a evo – odlazi, a zasluge će pripasti drugima.
- Sve je rezervisano za nekoga drugog, Dječače!
- Nisi ti te sreće da dočekaš kraj ovom haosu.
- Rijetki će to dočekati…
- Uvijek je Sila nad Pravdom, Laž nad Istinom, Mržnja nad Ljubavlju, a zasluge onima koji ih najmanje zaslužuju. I ovi ovdje ubijaju pijetlove u zoru i za to će od tamo nekoga dobiti neke zasluge!
- Uvijek je tako u životu, Dječače!
- Koće li se ovakav odlazak upisati u moje zasluge? – pitao je.
Svjetlost i mrak napravili šarenu dugu i Dječak bi, kad bi imao vremena, rado gledao ovu novu igru. Želio je saznati šta će pobijediti: bljesak Svijetlosti ili Mrak zgrčene ruke.
Čuo je Dječak da logoraši u takvim trenucima koriste malu varku kako bi još koji trenutak produžili život: zgrče se, smanje isticanje krvi i tako sekundama održavaju ritam pluća i srca. Pokušavao bi nešto, ali prostor oko njega ne prima glas, vraća ga u tijelo, ubija i gasi, pa je svuda neka nestvarna tišina.
Kao u snu.
Tuku se Svjetlost i Mrak, Radoznalost i Ravnodušnost, Život i Smrt, a okolo miriše mlado proljeće. Mahao je rukama i lovio prazninu.
Skupio se, pa ponovo pružio, kao da traži bolji položaj. Istovremeno je osjećao kako popušta napetost, a u tijelu se širi olakšanje. To ga je podsjetilo na one noći kad sa ocem umoran dođe kući iz Planine, pa legne u krevet. Želi spavati, a nikako da se namjesti. Drveni ulošci ga žuljaju, udaraju u oči ptice crnim krilima, šušti slama u šiljtetu. Ljuti se na drveni krevet, ravne daske, razvlači slamu, navlači pokrivač, a nikako da zaspe.
A nije kriv krevet, nego Život!





METASTAZA ZLOČINA

Umire Lakoruki.
Prekinuo je posao, zanjihao se – kao da ga je neka sila povukla jami – pritisnuo rukama sljepočnice i posrnuo. Bacio nož u travu, uvukao se u baraku, pa krkljao pridavljeno. U zamračenoj svijesti pokušavao dosegnuti razloge klonuća:
I jutros je, kao i uvijek, bio prvi i najbolji.
Prvi je započinjao posao, prvi ga završavao. Imao je laku ruku i brz zamah. Pravio zareze kao tanke, crvene linije kroz koje je isticao Život.
- Umjetnost je to! – veli.
- Smrt je umjetnost
- Kao i Život, veli.
- Ne može to svako, veli.
- Tako im je zapisano – hvalio se i pravdao istovremeno.
Ostali su pravili široke bolne rane, ubijali trzaje i uz psovke, gurali žrtve u jamu.
Lakoruki je to radio jednostavno. Poslovno.
Zasijeca – gura, zasijeca – gura.
- Smrt je neminovnost kao i Život-veli. Mi uništavamo, a oni neka se spašavaju. Nijesmo krivi ni mi ni oni. Krivac je negdje daleko. Sjedi i smišlja nove planove…
Žrtve se koče kao nemoćni stvorovi kad zmiju ugledaju u bezizlazu. Traže samilost na njegovom licu, onaj prostor ljudskosti u koji će uskočiti i zaustaviti ruku u zamahu. Strunu koja će zazvučati drukčijim tonovima. Desi se i to, pa Lakoruki zastane i kaže:
- Bježi, i da te više nikada nijesam vidio!
Grbo i Jednooki gledali su ga sa divljenjem.
- Posao kao i svaki drugi – govorio im Lakoruki.
- Trenutak razdvajanja duha i tijela, života i smrti…
Kod njega se žrtve same podmeću i uskaču u jamu. Kao u nekoj igri:
Prvo propuštaju jedan drugoga, psuju i galame, varaju Smrt razgovorom, gone šejtane molitvama, a kad priđu jami snishodljivo gledaju Lakorukog. Kao, ima nešto što će ih zauvijek povezati. U Životu i Smrti. Neko se i otima, ali takvi gore prolaze. Takve muče satima. To vide drugi, pa sve rade kako im se kaže samo da sve to prođe.
- Brže! Brže! Slijedeći! – pojačavao je Lakoruki pometnju.
- Brzo to treba: Cak – i gotovo! U trenu prođu ovozemaljske patnje. Nije to ništa. Jedan rez – i gotovo! Pati najviše onaj ko oklijeva…
Slušao je vrisak, uživao u muzici poznatih tonova, Smrt dijelio kao poklone.
Drugove njegove po nožu žrtve su izbjegavale, ako su mogle.
Ljudi su sebični, pa i Smrt biraju – traže onu lakšu, bezbolniju.
Kao da u Smrti ima razlike!
Tamo gdje se putevi granaju, kolona logoraša uvijek je okretala prema Lakorukom. Grbo i jednooki se ljute i prijete. Zaskoče na leđa, mrcvare je, traže ono mjesto gdje se Život u trenu sasijeca u korijenu. Svakim zarezom pojačava se njihova ljutnja, a sa ljutnjom umnožavaju se greške. Greške pojačavaju ljutnju, i tako u krug. Brzo se umore, pa kad se vraćaju u logor – psuju i Logoraše i Lakorukog.
- Ko vam je kriv?
- Jedan rez – i gotovo! - uzvraćao je Lakoruki.
Učio je on drugove svoje poslu, ali im tajnu onog tankog zareza nije odao.
- Uvijek u zanatu mora ostati nešto što pravi majstor nikad neće otkriti učenicima. Sami morate otkriti tajnu bezbolnog umiranja – kaže.
Umire Lakoruki.
Jutros, kao obično, zasukao rukave, zavezao gumeni štitnik, stavio masku na lice.
I počeo.
Jednooki za njim.
Grbo za jednookim.
Radio je brzo i spretno, na nožu rasipao bljesak jutra.
- Vraćam zemlji ono čega je previše dala – kaže.
- Ravnam svoj vjekovni spor sa Pravdom i Istinom.
- Šta su Pravda i Istina i na čijoj su strani, ko će to ikad dosegnuti, moj Lakoruki - grickala Savjest.
- Bog zna ko je kriv za sve ovo. Ljudi ne znaju, pa mene krive za svoju Smrt.
- A ja ništa nisam kriv1 – kaže.
Kad je zamahnuo osjetio je nešto. Kao da je ušao u dušu žrtve, nagnuo se malko, zagledao u oko i osjetio udar. Nije u oku bilo straha, nego neka beskrajna tuga koja je odjednom porušila lažnu građevinu opravdanja. Zmija šarka ujela ga je za srce. Otvorilo se srce, a u njega ulila Spoznaja kao otrov. Zavladao muk. Jednooki se okrenuo da uhvati prostor, Grbo se uspravio.
- Pokleknuo i Lakoruki! – likovali logoraši.
Umire Lakoruki, i u zamućenoj svijesti pokušava dosegnuti šta se to sa njim desilo.
Nizao je smrti na nož jednu za drugom, iz mjeseca u mjesec, iz dana u dan, iz sata u sat. Onda se odjednom tanki zarezi rastegli u beskrajnu crvenu liniju koja se splela, pa mu zamaglila razum i zamutila vidik. Pogledao je oko sebe, kao da prvi put vidi pred sobom živo ljudsko stvorenje. I kao da se pita:
- Otkud oni tu?
- Šta ja to sa njima radim?
Probudila se Savjest u zamućenom umu. Bljesnula spoznaja:
- Kriv si, Lakoruki, a za krivicu treba odgovarati!
Pokušao je savjest zavarati opravdanjima, ali su ona bila slaba zaštita za počinjeni grijeh. Bljesak se širio, zavatrio utrobu, i on je znao da mu nema spasa:
Podleći će bljesku!
Pokidale se veze između njega i žrtava, pretvorili se brojevi u ljude, a on stajao među njima, ranjiv i ogoljen, podložan Smrti i Nestajanju. Kao svi ostali.
Nadvikuje se sa tišinom:
- Koliko treba živjeti da se spozna život?
- Je li Smrt pribježište od zla?
- Je li iko ikada spoznao veličinu tuđeg bola?
- Je li iko shvatio veličinu vlastitog grijeha?
- Može li se grijeh okajati ispaštanjem?
Plela se pitanja, zatezala omča, a tijesto Mraka se širilo u duši.
Nema opravdanja za grijeh koji si počinio ljudima, Lakoruki! - vraćali se odgovori kao jeka.
- Proći će to! – drhtao je Jednooki.
- Sigurno će proći – tješio se Grbo.
- Crk'o i Lakoruki! – likovali Logoraši.

P U C A N J

Vidra je bio rovita zdravlja, mršav i boležljiv, ali spretan u izvršavanju zadataka. Baksuz i nesreća, uvijek je ono što je želio, ostvarivao teže od ostalih. A kad su formirali jedinice stariji su ga sa sažaljenjem odvraćali:
Mani se, Vidra. Nije za tebe ovaj Božji pasjaluk. Ne možeš ti to…
Međutim, sa lahkoćom je izvršio zadatke koje mu je povjerio Komandir, a oni su bili više provjera odanosti nego sposobnosti. Jednom je donio torbu municije.
Vojvoda je bijesno kolutao beonjačama i granao rukama:
- Sramota. Da nam se kao miševi uvuku i pokradu municiju. To je poniženje za naše borce. Smiju nam se u lice. Sramota!
- Bravo, Vidra – tapšali su ga po ramenu borci. Biće od tebe nešto…
- Mogu ja i više – rumenio se mršavi mladić. – Samo mi pružite priliku…
Crne oči kolutale kao dvije nemirne bubice, lovile potvrdu, a sitno ispijeno tijelo povijeno pod teretom očevog kaputa treperilo od uzbuđenja.
- Nije mene strah!
Kiša je sipila te noći, munje šarale horizont. Pucnji sjekli pomrčinu, mrak bolno jaukao, a u svjetlu munje krilati oblak otežao od oktobarske kiše zaskakivao parnjake kad su ušli u skrovište.
Mutna, ratna noć. Varoš utihnula u ratno predvečerje, a Ljudi s Bradom se zavukli u brloge, pa samuju nesigurni u tuđim kućama.
Psi laju na kraju varoši.
Kiša romori, a jedinice prekrivene mrakom promicale šljivicima.
Nešto se sprema.
- Ti si Vidra? – usukujući brkove kao grenadir, premjerio ga je Komandir kad su ga uveli u zemunicu.
- Mladića je obuzela vatra. Naprsli zidovi se razmiču Kroz njih šiknu vrelina, a u mutnoj svjetlosti Nada. Obrazi mu gore:
- Ipak će mi pružiti priliku…
Isprsio se, istegao da bude veći. Zemunica se ljuljala.
- A ja sam Komandir! – kao da nastavlja sa njim davno započeti razgovor.
- Čuo sam za tebe, Vidra-obratio mu se Komandant gledajući ga kao skupocjenu staklenu igračku. Otpuhnuo je kolut dima, pa se još više primaknuo:
- Dobro si obavio postavljene zadatke.
- Dobar si!
Mjeri ga, ispituje, a Vidra je treperio pod njegovim pogledom. Otvorio dušu i pustio ga da po njoj pipa, istražuje. Ukočio se kao u zamišljenom skoku, propeo na prste da bude veći. Uzvraćao pogled. Svijet mu se počeo širiti.
- Ti nam trebaš.
- Prvo ćeš pratiti Vojvodu, a onda… kad budeš siguran…
- To je značajan zadatak…
- Tvoji su te predložili…
- Ozbiljan je to posao…
- Naš povratak u Čaršiju zavisi od tvog zadatka…
- Stvoriti haos…
- Pa upasti…
- Ako ne možeš…
- Kaži…
- Dugo smo se dogovarali koga da izaberemo…
- Tako!
Nije stizao ni da odgovara na pitanja.
Ni da potvrdi.
Ni da uzvrati.
Ni da se zahvali.
Ni da garantuje.
A uvijek je zamišljao kako će to izgledati.
- Nikad ne izgleda nešto onako kako zamišljaš, Vidra!
Pratio ga je danima. U stopu. Danju i noću. Po kiši i suhomrazici. Tiho, nenametljivo, ali uporno. Kao da čuva nešto dragocjeno. Tražio ga u blještavilu granata Pokušavao njegove korake da prepozna u noćnim šumovima.
Po danu je bio besposlen mladić, a po noći borac svjestan zadatka i njegovog značaja.
I sve je znao o tom krupnom, gojaznom čovjeku: kad izlazi iz kuće, kuda prolazi do logora, kad se vraća, gdje svraća, s kim provodi slobodno vrijeme… Znao je šta pije i puši, šta voli, a šta ne voli.
- Hoćeš li ti to moći, Vidra? – kljucala je dilema, a on je gazio tvrdnjom da se sve može, ako se mora.
Ujutro, kad je Vojvoda prolazio čaršijom, Vidra je već bio na "radnom mjestu": u jednoj ruševini provaljenog krova i natruhlih greda. Udarao je krpenjaču o zid, ubijao vrijeme.
Nekad mu se i ostala djeca pridruže u igri i besposlici. Vojvoda je prolazio tromo, zastajao često, gledao ih razrokim pogledom i ulazio u zgradu. Oko njega načičkani stražari gonili su djecu:
- Tu ste se našli igrati. Marš, lopovi!
- On je ona glavna karta. Kad se on pomakne, ostale će se same srušiti… – rekao je tada Komandir.
Postao je to za Vidru život koji je želio i tražio, ali na koji nije navikao. Šetao je kao mjesečar, stezao pištolj u džepu i svaki čas mijenjao planove. Strijepio je od onog pucnja koji će donijeti toliko promjena i u njemu i oko njega. Samo jedan pucanj je dovoljan da čovjek okrene svijet oko sebe, da ništa više ne bude isto. Zato je odgađao odluku dok ne bude spreman da sve to shvati i prihvati.
Igrali su on i Vojvoda neku čudnu igru: ukrštali staze i poglede, čovjek i mladić, dvije zmije, dva smrtna neprijatelja.
- Svijet mu se počeo širiti.eć je trebalo izvršiti zadatak - poručio je Komandir.
- Sutra ću. Ni sutra nije kasno - odgađao je Vidra taj konačni pucanj dok je prikriven mrežastim mrakom čučao iza zida i znojnim rukama stezao dršku.
- Vrat je čovjeku lahko slomiti, život iscijediti iz krhke ljušture, ali šta dalje? Šta dalje, Komandire? – tukle su ga munje dileme ispod čeone kosti.
Znao je da će ga ubistvo obogatiti za jedno iskustvo, a osiromašiti za jedan život. Znao je da će susret sa smrću otvoriti u njemu nove spoznaje. Tajnovitost onoga što će se poslije desiti otvaralo je dilemu. A i zanimljiva je bila igra koju je igrao sam sa sobom i plašio se da je tako naglo, jednim hicem prekine.
- Ni sutra nije kasno…
A dani su tekli.
Tiho.
Nenametljivo.
Neumitno.
- Je li svako ubistvo zločin?
- Razlikuje li se zločin od zločina?
- Svi mi imamo svoj smrtni trenutak, samo su oni različiti., Vidra… I Vojvoda ima taj trenutak i on će doći kako mu je pisano… - tješila ga je Odlučnost.
- Svijet je povorka mrtvaca koji su za trenutak izašli na sunce, pa se ponovo vraćaju u tamu. I Vojvoda je jedan od njih. Susreli ste se u nevrijeme kad životi pršte kao kosti na mesarskom panju.
- Pa šta ako ga ubijem? - jačala je Odlučnost. - Ja branim svoje… Sam je skrivio svoju smrt. Ne može se tako. Kazna za svaki zločin stiže čovjeka kad – tad!
- Vrat je čovjeku lahko skrljati, zgaziti ga, život iscijediti… Šta je život, a šta smrt? - otvaraju se pred njim dotad nepoznata pitanja dok se nemirno prevrtao u starom krevetu pod krovom razrušene kuće. Na raskrsnici čeonih žila krv se sudara i kroz mračne hodnike kulja kroz tijelo.
Budi se.
Uspravlja u krevetu.
Gleda u mrak.
Razmišlja.
- Sam si kriv za svoju smrt, Vojvodo!
- Eto sreće da te nikad nisam sreo, Vojvodo!
- Da li je teže ubiti nepoznatog čovjeka ili nekoga koga upoznaš?
- Zašto je Komandir rekao da prvo moram da ga upoznam?
- Možda zbog informacija koje bih mu donio?
- Šta će mu informacije o mrtvom čovjeku?!
- Sigurno to mene Komandir provjerava…
Kljuju pitanja kao crne ptice, nestaju u ponorima podsvijesti,pa ponovo kljucaju.
- Ni sutra nije kasno…
- Sutra ću…
- Sigurno…
- Da nisi ti tog čovjeka počeo žaliti, Vidra? – strepila je Odlučnost.
- Jesi li sposoban da izvršiš zadatak, Vidra?
U početku je zadatak bio dio njega, njegova želja i opsesija. Prilika da se pokaže i uzdigne pred prijateljima. Sada je on postao dio zadatka, uhvaćen u njega kao u klopku. Znao je da nije prošao iskustvo prvog metka i kad to prođe, pucnji se poslije slažu jedan na drugi. Po inerciji. Sve do konačnog završetka.
- Ne treba žuriti.
- Nikada nije kasno ubiti! – davljenički se hvatao za ivicu provalije u koju ga je vukla Dilema.
- Ne oklijevaj, Vidra.
- Komandir naredio.
Ponovo su mu poslali poruku
- Noćas ću - kažite Komandiru.
-Obukao se u prvi sumrak. Počešljao, pogledao niz odjeću kao da se sprema na sastanak. Provjerio pištolj, izbrisao maramicom i stavio u džep.
Uvukao se u tišinu ruševine, stopio sa mrakom i čekao. U duši se batrgaju iubuđenje, strah, odlučnost i dilema. Sitne kandžice grebuckaju po srcu i otvaraju rane. Oblak otežao od kiše zaskakivao je na svoje parnjake, rušio ih i rasipao po mračnim prostranstvima. Golubovi grebali po daskama. Pas lutalica nepovjerljivo odmjerio mladića i odgegao u drugi zaklon.
Vidra se pržio na tihoj vatri Neizvjesnosti.
- Možda je sve to normalno kad treba ubiti čovjeka? – tješio se. I Komandir je to jednom rekao.
- Proći će to, Vidra.
A Komandir sve zna...
I Vojvoda se pojavio.
Mada ga je očekivao, njegov dolazak ga je iznenadio. Možda je naišao koji trenutak ranije ili mu se samo činilo…Možda je Vidra želio učvrstiti odluku, pa mu je upravo taj trenutak bio potreban. Samo jedan trenutak bi mu bio dovoljan da se učvrsti u Odluci. Toliko dana koje su mu poklonili je proćerdao, a sada je žalio za jednim trenutkom koji bi mu vratio izgubljeni mir i pojačao Odlučnost.
Mjesece što su mu dali je proćerdao, a sada žali za jednim trenutkom. Kako je u životu sve varljivo i relativno!



MLADA ŠUMA

Starac je obrisao čelo i sjeo u vrh livade.
Sunce je bljesnulo iza Mlade Šume, noćne sjene se razilazile, a pred snenim očima predmeti su dobivali svoje boje i oblike. Starac se prepuštao jutarnjim zracima istovremeno osjećajući kako u njemu kljuca i opominje na oprez:
- Varljivo je jutarnje sunce, dide, a uz to svuda ima Ljudi s Bradom...
Rijetki su ti trenuci kad on osjeti kako u njemu bujaju snaga i život, pa je želio da bar za trenutak smetne oprez i da se u potpunosti prepusti sanjarenju. Nekada davno, kao dijete, satima je ležao na istoj ovoj livadi i postajao dio prostora. Dio Mlade Šume i livade, dio prirode i vremena. Taknulo ga je to jutro u pravo mjesto i on je zatreperio zvucima mladosti, lagan i rasterećen.
Danima je starac slušao detonacije u čaršiji i gledao kroz prozor otimajući se pozivu livade. Kapale besane noći, gušio ga prostor kućice, a livada mamila šuštanjem zrele trave.
- Opasno je u blizini Mlade Šume, dide. Ima još Ljudi s Bradom. Razbijeni su i opasni. Lutaju, pljačkaju i zlostavljaju – kljucala slutnja.
- Možda će naići, a možda i neće – branio je starac svoju odluku.
- Hoćemo li na kosidbu, sine?
- Dječak je ćutke ustao, izvukao iza nagorjele grede dvije kose i iznio u avliju da ih naoštri.
Tišina je točila livadom, a u obližnjoj krošnji je ptica sneno otresla krila. U trenucima takve opčinjenosti pokušavao je starac shvatiti je li na nebu, ili na zemlji, budi li se to on, ili priroda, je li sve ovo stvarnosti, ili neka nova varka života.
Uvijek, kad se priroda budila, on je zastajao, lovio zvukove, odgonetao tajne i pokušavao razaznati šta je java, a šta san. Priroda mu je tada otkrivala nove, dotad nepoznate čari. Ličila je na ogromno biće u kom ima hiljadu sitnih bića sa svojim životima i svjetovima. Povezivao je njene djeliće u cjeline i tragao za tajnama tih svjetova prihvatajući spoznaje kao radosna otkrića. Tonuo u san, vraćao se u stvarnost i tako se ljuljao u neobičnom polusnu. Kao na ringišpilu.
Cičala je kosa, šuštala trava, šumila livada, a zemlja se ugibala pod mladićevim nogama.
- Lakše, sine. Ima dana...
Na oštrici kose prelomio se oštar sunčev zrak i blesnuo u oči poput duge. Sudarila se duga sa sječivom, prelomila u oku i pretvorila prostor u crven, neobičan slap. Ošinula je starca slutnja. Čuo je od starih ljudi: kad se na kosi ukrste zrake sunca i udare u ljudsko oko, onda će se desiti zlo.
- Ma, kakvo zlo na ovakvom danu! – mahnuo je rukom da otjera slutnju.
Gledao je sina kako kosi širokim zamasima, ulazi u zeleni gustiš, nestaje u daljini, a onda se vraća ocu, raste i zaklanja mu vidik. Cičala je kosa, šuštala trava, šumila livada, a zemlja se ugibala pod njegovim nogama.
Ptica uznemirena šumovima, zalepetala je krilima i poletjela u nebo.
- Ma kakvo zlo... – mahnuo je starac rukom kao da tjera slutnju koja je rasla kao boljka.
-Kositi se mora,živjeti se mora, a slutnje su slutnje.Čovjek uvijek nešto sluti...
- Mogu biti slutnje, a mogu se i ostvariti, dide ! - tuklo je u sljepočnicama.
- Odmori se ti još, oče – rekao je u prolazu sin i ne sluteći očev nemir. Cičala kosa, šuštala trava, šumila livada, a zemlja se ugibala pod njegovim nogama. Stabljike su padale kao čete vojnika pokošene rafalom, sipale u slapovima i slagale se u otkose.
- Oho, izašao stari vuk iz svoga brloga! Vidi ti ovo, vidi... – ošinuo ga je glas. Oživjele slutnje.
- To je, znači.
Ona ptica sleti u krošnju nemirno lepećući krilima.
Ljudi s Bradom su oprezno prilazili starcu. I dječak je prekinuo kosidbu i prišao. Ništa nije rekao. Otac je odlučivao umjesto njega. Očeve riječi su bile za njega svetinja.
- Vidi ti momka. Izrastao u pravog pravcatog vojnika... – čudio se najstariji.
- Kakav vojnik, dijete je to. Ni za kosidbu, ni za vojsku – branio se starac. – lagaću, a i Bog će mi oprostiti. On najbolje zna šta mislim, a šta govorim – mislio je.
- Da se nagodimo, stari, pa da svako ide svojim putem. Daćeš nam sina, a ti lijepo idi kući...
Starac je znao da će oni uzeti dječaka dao ga ili ne dao. Ostaviti starca u životu za njih je dar, a za starca bi bila kazna.
- Jesmo li se nagodili, stari?
- Prihvatiću njihovu ponudu da bar za trenutak odgodim zlo – mislio je.
- Daću vam sina – rekao je muklim glasom kao da sa Ljudima s Bradom nastavlja igru u kojoj svako ima skrivene namjere.
- Neću sa njima, oče! – usprotivio se dječak kvareći igru.
Njegova upadica pobrka starčeve kombinacije. Trgnuo se, pogledao sina i stišanim glasom ponovio:
- Hoćeš, hoćeš, sine. Ja velim...
- Ni govora, oče...
Starac priskoči i pljusnu ga po licu. Istovremeno, bljesnula je oštra zraka sunca na njegovim leđima. Dječak se zanio, pokušao se uhvatiti za očeva prsa, zahvatio prazninu, pa skliznuo niz noge. Na malom, skoro neprimjetnom otvoru košulje pojavio se izvor. Bol je premrežila starčevo lice i širila se kao vrela smola.
Ona ptica uplašeno odleti u nebo.
Sagnuo se polako, uzeo kosu, a onda naglo uspravio. Cičala kosa, šuštala trava, šumila livada u koju su se utapali jauci.




DVA SVIJETA

- Danas ćeš sa starim Aganom na liniju, Vidra – rekao je Komandir.
Dječak se obradovao. Evo još jedne prilike da se pokaže! Stari je već bio spreman:
- Hoćemo li, Vidra?
Išli su kroz šumu iznad čaršije, brojali sekunde od ispaljenja teških oruđa, uskakali u zaklone, mjerili daljinu na koju padaju granate i ulazili u prostor van njihovog domašaja.
- Oprezno, Vidra. Nikad se ne zna gdje će slijedeća. A maju i snajpere na Starom Gradu. Pazi se, Vidra… - upozoravao ga je stari Agan.
Uzalud!
-Čim se malko smiri, postajao je Vidra onaj vragolasti dječak iz Čaršije. Zavirivao u grmove, rkosio bljesku
I u posljednjem trenutku uskakao u zaklon.
Ljudi s bradom puštali su guste rafale tamo gdje su pretpostavljali da vode tajni putevi, i gdje su zakloni I zemunice, Pa je svaki prolaz bio rizičan.
- Smiri se, šejtane mali! Može nešto da te čvrkne kad se najmanje nadaš. Nije rat igra! – opominjao ga je stari Agan. Kad su stigli na Liniju savjetovao je dječaka:
- Ovdje ćeš ostati. Pripremi stražarsko mjesto, napravi zaklon i osmatraj prostor od Grada do Rijeke.
- Ja ću biti u blizini…
- Svi imamo svoje zadatke…
- Ako jedan popusti, pa Linija pukne, sve je propalo…
- Čuvaj se, Vidra…
- Zar ću ja biti sam – strepio je dječak, ali nije pitao. – Mislio sam da ću biti sa starim na Liniji: - Zašto me Agan ostavio?
- To oni mene iskušavaju…
Uvukao se u grm, navukao grane, namjestio udobno i počeo osmatrati. Čaršija je ličila na ogromnu lađu koja se ljuljala u sumaglici privezana za obalu Rijeke sokacima, kao čvrstim konopcima. Kao da je neko naglo povukao konoce, pa ih pokidao, a kuće pale na istu stranu i pretvorile se u ruševine. Lutao je čežnjivo sokacima i nalazio stara mjesta na kojima je proveo dane djetinjstva zarasle u travu i šikaru.
- Ipak ih nosu uništili. Ne može niko uništiti prostor i uspomene.
Ležao je svjestan da tu negdje postoji još jedna Linija. Love jedni drugima pokrete, a kad ih uhvate, govore jezikom oružja.
- Imaju li zločinci djecu?
i kakva su to djeca?
- Liče li na svoje roditelje?
- Nose li u srcima mržnju kao njihovi očevi?
Upravo dok je o tome razmišljao, na livadi su se pojavilla dva dječaka. Bili su mlađi od Vidre. Pogledali su oprezno okolo, a onda je jedan snažno udario loptu koja je poletjela u nebo i bljesnula na suncu kao užarena kugla. Drugi je spretno dočekao, odvukao do kraja livade, uzeo zalet, pa je vratio drugu. Nekad je lopta zvonila radosno, nekad jecala muklo, pa je Vidra želio da je uhvati i pokaže ostalima kako lopta zna za pravog igrača i kako se raduje.
- Lopta je kao čovjek – treba joj pogoditi pravu živu, pa da radosno zazvoni, djeco moja. – grebao je nogama po travi.
Lopta je prošla pored Vidrinih očiju i uletjela pravo u ruke dječaka. Sve brže je išla s kraja na kraj livade i zvonila tišinom. Istovremeno su oprezno gledali oko sebe da ne privuku nečiju pažnju. Znao je Vidra da su se krišom izvukli iz Čaršije, jer je livada pored Rijeke imala najljepši prostor za igru. Pokušavao je da ih prepozna, ali nije mogao. Sigurno su doselili iz obližnjeg sela. Možda su i u njegovoj kući, ko zna. Takvi su oni...
I on se ti nekad igrao. I to baš na ovoj livadi pored Rijeke. Igrao se sa prijateljima po čitav dan, pa se nekad iznenadi kad iznenada zađe sunce i zavlada mrak, a Rijeka zašušti promuklim hukom.
- Isti su kao i naši dječaci - čudio se Vidra.
- Samo nisu spretni kao mi nekada. Baš su nepretni! Lahko bismo ih pobijedili kad bismo zaigrali neku utakmicu. Zbilja, kako bi to bilo kad bi zaigrali jednu utakmicu pred čitavom Čaršijom.
Mi i oni…
- Hoće li se ikad igrati takva utakmica?
Opčinjen igrom, grebao je nogama po šušnju, stezao kundak puške, znojio se i othukivao:
- Ne udara se lopta tako, mangupe! Ništa ne znaš. Da vama Vidra pokaže kako se to radi… Ja sam bio nogometaš poznat u čitavoj Čaršiji. Možda ste i vi čuli za Vidru. Ne zovu mene uzalud Vidra...
Oprez je popustio, pa su dječaci bili sve glasniji. Prostor pored Rijeke, između dvije Linije, bio je djelić njihove slobode na kom su se prepustili igri zaboravljajući rat, mržnju i umiranje.
- Vidi sad ovo… pa ovo…pa ovo… - vikao je jedan prebacujući loptu sa jedne noge na drugu.
- Nije to ništa. Da vidite kako to Vidra radi… sa loptom treba znati… Udariti u pravo mjesto. U udarac se unosi tehnika, a ne snaga. Lopta je kao živo biće. Ima dušu. Trebaš je samo uputiti na odrteđeno mjesto i ona će ići, ako znaš sa njom...
Pravio je grimase, otimao se igri, pokušavajući istovremeno osmotriti položaje na Liniji, pa se brzo vraćao igri…
- Lopta treba biti dio tijela. Dio čovjekove duše. Mora se poznavati svaki pokret i unijeti u udarac čitavo biće…
Pratio je igru, usmjeravao loptu u željenom pravcu, ljutio se na igrače i radovao svakom vještom potezu.
- To…to! Tako je. Tako i Vidra radi! Moglo bi od tebe biti nešto…
Lopta je zvonila tišinom, padala u travu, klizila preko Vidre, pa nestajala u prosotranstvu, a on je grebao nogama i skoro izašao iz grma.
- Bravo, momci. Brzo učite! Da sam ja sa vama bilo bi od vas nešto. Vi uvijek naučite ono što treba... Samo što imate pogrešne učitelje. Vama trebaju pravi učitelji da bi bili ono što se od vas traži...
Kidali su dječaci veze sa odraslima, gradili svoj dječiji svijet spajajući ga tamo gdje su ga odrasli prekinuli svojom opasnom igrom. Lopta je letjela sve brže, pravila šarenu dugu i titrala u njihovim očima. Išla visoko, a onda padala sve krupnija i okretala se kao užareni krug pred začuđenim očima dječaka. Mijenjala boje i oblike, bila čas veća čas manja, a onda upadala u gustu travu.
Davno je Vidra prekinuo vezu sa dječijim svijetom, i ovaj događaj je izazvao u njemu čežnju za igrom, prijateljima i malom livadom pored Rijeke. Dugo potiskivana želja buknula je svom silinom i on se trudio da ovaj privid igre što duže zadrži. U igri se zaboravlja sve ono što truje ljepotu djetinjstva. I treba igrati svaki dan, radovati se lijepim potezima, svojim i tuđim, takmičiti se na druge načine,a ne ovako...
Još nekoliko trenutaka je lopta zvonila tišinom, a onda su dječaci zastali, preplašeno pogledali oko sebe i nestali sa livade.
- Eh, rat! – čuo je u blizini starog Agana koji je uzbrdicom prilazio Vidri.
- Eh, rat! . ponovio je Vidra, još uvijek zasjenjen igrom.





BUĐENJE DUHOVA

Grbo se nije začudio kad je iz grma bljesnulo.
Zaklokotalo je u želuci kao kad u mutan vir baciš kamen, a klonulost se širila pognutim tijelom. Ličilo je to na one noćne more u kojima stoji iznad otvorene jame, a u nju uskaču logoraši kao u nekoj igri.
Ukočio se u pokretu, podigao ruke da se zaštiti od pucanja, i tako ostao – kao da čovjek želi razmisliti prije nego što će napraviti slijedeći korak. Uhvatio se za prsa i brisao maglu sa trepavica da vidi Osvetnika.
- Prevrnuo ce Crni List na tvoju stranu, Grbo! – treperio glas Osvetnika, nepoznat i neuhvatljiv, kao da nije sa ovoga svijeta.
- Kakav Crni List? Šta sam kome zgriješio? Šta sam ja kriv?
- Nikad ti nisi nikom zgriješio. I nikad nisi kruv. Uvijek su drugi krivi. Nikad ne shvatite i ne priznate svoju vlastitu krivicu, Grbo!
Pognuo se da smanji otvor, a na leđima se grba napela uhvaćena u tijesnu kožu.
- Tako je to, znači?
- Tako je to, Grbo!
- Došao đavo po svoje, Grbo…
Pokušavao je razaznati glas kako bi dokučio spoznaju i olakšao muku. Ali uzalud. Kad bi prepoznao glas, bilo bi mu lakše.
- To je glas tvoje Savjesti, Grbo!
Sjeća se:
u početku je svoj posao radio sa radoznalošću.
Kasnije je radoznalost je radoznalost prešla u strast,
Strast u naviku,
A navika u strijepnju.
- To ti je kazna za zlo koje si drugima učinio, Grbo!
Znao je da će taj glas jednom čuti, čuli su ga i drugi, samo na različitim mjestima i na različite načine, ali je iz dana u dan, iz godine u godinu, odgađao trenutke ispaštanja.
- Ljudi će pamtiti, pa zaboraviti. Možda bih mogao objašnjenjem ukloniti nesporazume. Oprostiće oni koji ne znaju šta je mržnja – gajio je nadu.
- Mogu li se suprotnosti približiti, a Život nastaviti ranijim tokom? – uljuljkivao je savjest opravdanjima.
Uzalud:
Jezik kojim je govorio bio je drukčiji od jezika ostalih ljudi, pa ga nisu razumjeli.
Pred ljudima možeš naći ispriku, ali kako ćeš je naći pred Savješću, Grbo?
- Mogu li se životne suprotnosti približiti jedna drugoj i dovesti u ravan?
- Ništa ne može biti kako je ranije bilo, Grbo. Mnogo toga se ispriječilo što je odvojilo ljude…
Noćima je gradio priče u koje će uzidati opravdanja, ali su se one danju kidale i bacale mu istinu u oči.
- Nema opravdanja za zlo koje si nanio ljudima, Grbo!
- Kriv si, a od krivice se ne može pobjeći…
Znao je da jednom mora odgovarati za zlo, ali nije znao gdje će ga i kada to zadesiti. I eto, desilo se.
- Kako sve u životu može da se toliko zaplete i pobrka?!
Tražio je put do ljudi, ali ga nije bilo. Osjetio je da se oko njega kreću neke sjenke,
Pipaju i
Istražuju.
- To je tvoja Savjest, Grbo. A Savjest žrtvu traži!
Onda se desilo:
Šušnulo je u obližnjem grmu, kao kad preko livade proleti povjetarac. Uspravio se da uhvati tišinu, a bljesak je pobrkao korake. I poslije bljeska sve je vidio i znao, samo nije vidio osvetnika. Želio je vidjeti Osvetnika, kao da bi u trenutku umiranja sve bilo jasno. Kao da će spoznaja olakšati muke i skinuti prokletstvo.
Razmišljao je danima što da kaže kao opravdanje, a kad je trebalo progovoriti, osjetio je da se struna opravdanja prekinula, pa nikako da zazvuči.
- Nema opravdanja za koje bi se mogao zakloniti, Grbo!
Slušao je druge i mislio da je istina ono što govore. Radio je nešto što je mislio da je pravda, a sada je shvatio da su istina i pravda na drugoj strani.
- To je za Zlo koje si učinio drugima, Grbo!
Pokušavao je shvatiti je li to glas osvetnika, ili se nastavljaju one noćne more sa kojima je mjesecima živio.
Je li čuo pucanj ili je to glas njegove duše:
Je li vidio bljesak, ili su se to u njemu sudarili gromovi!


















II SJENKE NA KRAJU PUTA



LJUDI SA DRUGOG SVIJETA

Mrak se lijepio za njih, saplitao im noge, utapao korake u tišinu. Nigdje puta ni svjetlosti!
Nekad su u Čaršiji, sjeća se Letač, igrali u mraku “lopova” i “žandara”. Pipali sa nasladom njegovu gustinu, pa kad uhvate “lopova”, zgrabe ga za kovrdžavu kosu ili nabrekle grudi, pa se djevojčice ljute na obijesne “zandare”. Sada, poput mjesečara, gaze putevima oko čaršije stare i traže načina da iz nje istjeraju Ljude s Bradom i da se vrate svojim kućama. Život im je bio rasječen na dvije polovine: onu po danu kad odmaraju i prave planove, i onaj u mraku - kad ih izvršavaju.
Navikli su na mrak, prihvatili ga kao saputnika i oslonac, stapali se sa njim. Saplitao im je noge, crpio snagu, ali im je davao vučji mir i sigurnost.
U mraku čovjek može dati oduška patnji, može bol pustiti u dušu, pa neka hara koliko hoće. Mrak je druga strana svjetlosti, kao što je smrt druga strana života, pa na tim drugim stranama vladaju sasvim različiti zakoni i običaji.
Prvi Glas: Kuda će nas noćas odvesti ovaj mrak?
Drugi Glas: Do cilja. Svaki put vodi do nekog cilja.
Treći Glas : Samo mnogi neće doći do tog tvog cilja. Progutaće ih ovaj gluhi prostor. A babini sinovi što sad spavaju u dušecima mekim čekaju slobodu. E, majko moja. Kad će u ovom životu biti reda i zakona, pa da sve bude pošteno i kako treba...
Novi Glas : Tiše, tamo. Morate biti oprezniji! Komandant naredio.
Letač je pokušavao po glasovima prepoznati vlasnike, ali nikad u tome nije uspio. Lovio je riječi koje su treperile otegnuto i nejasno, spajao ih u rečenice i tražio njihova značenja.
U mraku su bili ljudi bez imena vezani tajnama koje ih zbližavaju. Okruženi mrakom, izlazili iz svoje zatvorenosti i pokazivali pravo lice bez straha da će ih neko prepoznati.
Treći Glas: Ko će istjerati pravdu na ovom svijetu kad je toliko mržnje i zla u ljudima.
Navikli su oni tako: pričaju, a ne vide jedan drugoga, hrabre se i tješe, svađaju i mire. Kazuju svoje snove i nade. Ne znaju jedan drugom imena, ne vide lica ni činove, svi su jednaki, pa i razgovaraju kao jednaki. Danju zakopaju svoje snove, izlaze na bojno polje, pretvaraju se u činove i brojeve, ubijaju i umiru. Danju su jedno biće čvrsto prepleteno istim zadacima i istim ciljem koji su u noći pripremali. Noću su jedna duša i tijelo, a danju hiljadu jedinki koje ispunjavaju jedan cilj.
Letaču se stoga uvijek neobičnim činio ovaj rat:
gaze kroz mrak i izbacuju vulkan osjećanja koji provaljuje iz njih kao potreba da se izbaci teret dana. U mraku snovi postaju stvarnost, svaki zadatak je moguć, a svaki cilj ostvarljiv. Danju odbacuju osjećanja i postaju ubojito oružje bez milosti. Tako je smjena dana i noći ličila na rađanje i umiranje. Noću sanjaju budućnost, a danju je ostvaruju. Noću u haosu osjećanja traže izlaz, a danju ga nalaze.
Prvi Glas: Ko bi znao šta su Oni Gore za danas isplanirali.
Treći Glas: Znaćeš kad dođe vrijeme...
U mraku se prepuste osjećanjima, tragaju za ostacima radosti, dijele tugu sa drugima i tako prikupljaju novu snagu. Danju nema vremena za osjećanja, priču i razgovor.
Prvi Glas: Svjetluca u dolini Čaršija kao da je neko na nju bacio hiljadu ogledala.
Noću nisu bili vašni ljudi, nego riječi, makar prazne i beznačajne. Riječi noću lako prolazile kroz tišinu i nalazile sagovornika. Bile su tihe da bi danju prerasle u zaglušujuću ratnu buku, vrisak i jauk.
Prvi Glas: Hoće li Dobri Ljudi ikad ostvariti svoj cilj.
Novi Glas: Dobri Ljudi uvijek najteše dođu do cilja i pravde. Zla i mržnje ima u svijetu više nego dobra i ljubavi.
- Koji je, u stvari, pravi dio ljudskog života: onaj dio koji proživi u mraku, ili onaj koji proživi danju? - pitao se Letač.
- Čitav svijet je protiv Dobrih Ljudi, vidjeli smo to i sami.
- Ima i u svijetu Dobrih Ljudi.
- Ima, ali malo...
Lebdili su glasovi, tražili sagovornike i punili srca žestinom odluke. U mraku su svi svjetovi bili jedan, a po danu svako je bio svoj

Objavio/la Gost_5270 prije 9 godina #

Upišite komentar:

Vaš username:

Upišite komentar:

Unesite šifru sa slike lijevo: