Blogovi Postovi Blogeri Galerije Video
 

PJESMA MOSTU

post objavio/la una prije 15 godina 1 mjesec na blogu ¤ Knjizevni kutak ¤

Komentari na post

 


K O M E N T A R AUTORA

O PJESMI «SMRT STAROG» KOJA JE NAZVANA «PJESMA MOSTU»

Kao početnik slučajno sam napisao svoje ime i prezime u kompjuter i čekao da li će mi Google odgovoriti. Odgovor je stigao nevjerovatno brzo. Iznenadio sam se i obradovao, naravno, kad sam pored odlomka «ČEKMEĐA» iz mog romana «DA JE BILO SREĆE…» vidio svoju pjesmu kojoj je originalan naslov «SMRT STAROG» promijenjen, ne znam zašto, u «PJESMA MOSTU». Drago mi je bilo kad sam vidio da nikome nisu zasmetala imena pjesnika kojima sam posvetio pjesmu, zato što je ta posveta dio pjesme i ima svoje značenje i određen značaj. Siguran sam bi sva trojica bez oklijevanja i sa gnušanjem osudili barbarski čin rušenja našeg Starog ljepotana, koji je, sad mogu reći, nakratko bio umro, da bi, «u inat dušmanima divnoga Mostara» uskrsnuo, vaskrsnuo ili ustao iz mrtvih mlađi, sa «mandatom» da traje duže i svojom ljepotom općinjava sve ljude dobre volje, a naročito slikare i, naravno, pjesnike.
Čudna je i tužna tzv. priča o nastanku te pjesme i njenim različitim putevima do čitalaca i čak do te-ve gledalaca kratko nakon što je zakoračila u život - a da ja o tome nisam dugo ništa znao! Tužna je u prvom redu zbog razloga ili povoda koji ju je «nadahnuo», a onda kako i gdje je nastala. Nakon dugog i bolnog zrenja rođena je daleko od Mostara i našeg Starog mosta - u Londonu maja 1994. godine.
Kao Mostarac moram reći da sam davne 1967. godine napisao i objavio dvije pjesme o Starom mostu. Jedna je iscizelirana, kao što je svaki kamen u njemu, počet-kom druge polovine 16. stoljeća, po mjeri isklesan i stavljen na svoje mjesto, pa je tako nastao elegantni kameni lučni ljepotan iznad tečne smaragdne ljepotice. Pjesma ima samo dvije strofe, kao što ćuprija o kojoj govori ima dvije noge, koje se u nebu spajaju:
K'o Narcis stojiš, gledajuć' u Rijeku,
Od davnina, dugo od kamena,
Iznad smaragda, poput znamena
Ovoga grada i onome vijeku
Kad si zakoračio po prvi put
Kao duga u vitkome luku
Na obalu drugu i dao joj ruku
Pa izgledaš kao nebeski put
Posljednje dvije riječi dale su ime pjesmi. I zaista, kad čovjek koji stoji pored smaragdne Neretve i pogleda ćupriju dočeka ga plavetnilo neba i jedan bijeli kameni luk u njemu, sa kojeg ne može da skine pogled, a to nam se također dešava kad na nebu ugledamo 'šarnu dugu'. Razlika između kišne duge ispod oblaka i ove mostarske je u boji i što ona prva traje koliko sunce obasjava kapi koje hrle prema zemlji, a dru-ga je jednobojna i ne prestaje da traje već vjekovima. I još nešto – preko ove možeš da pređeš na drugu stranu rijeke, a sa kajakom ili plivajući da prođeš ispod nje, ako si, pak, hrabar i imaš petlju možeš sa nje da se strmoglaviš u Neretvu.
U istom danu i skoro u jednom dahu u maju 1967. godine rodila se druga i potpuno drugačija pjesma našem Starom. Namjerno nisam stavio «o» ispred «našem», niti sam iza stavio riječ «mostu», zato što bi možda bilo prikladnije umjesto «Starom» staviti «voljenom kamenom biću» ili pak «duši Mostara», kako mi, rođeni pored njega, zovemo našeg starog, a sada pomlađenog ljepotana. Ritam pjesme oslikava gradnju i rast kamenog mosta, ali i drugih, onih među ljudima i narodima, što svaki most, bio on ili ne bio kameni, neminovno pretvara u

POLJUBAC OBALA

Kamen po kamen
Kamen na kamen
Kamen do kamena
I preko kamena
Obala obali ruku pruža
Čvrsto steže
Uza se veže
Baš kao što ljudi
I vrijeme
Mostove prave
( I ruše! )
Rukama svojim...

...Obale dvije
U jedno se spoje
I jedna drugoj sebe daje
U nebu ljubi
Pod sobom gleda
Taj kameni poljubac
Što posta dio neba
Dio nas...
(Mostar, 1967.)

Sjećam se da mi je najkraći stih pjesme «(I ruše!)» zasmetao kao bogohulan, a vjerovatno je, sve do kobne 1993. godine, «grebao» oko, dušu i uši i mnogim čitaoci-ma. Međutim, ja jednostavno (ako mogu reći iz atavističkog straha, a poučen istori-jom) nisam mogao da tu strašnu, zločinačku pomisao eliminišem kao eventualnu pato-lošku mogućnost. Tek kad je Stari most srušen shvatio sam da je taj «stihić», istaknut još zagradama, ostao upravo zato što sam se (te daleke 1967. godine!), kao pjesnik i rođeni Mostarac, biološki bojao da bi neke majke mogle roditi čudovišta (kao što je bilo slučaj sa talijanskim i njemačkim vojnicima 1941.–1945. godine) koja bi mogla dići «ruku» na građevinu kojoj su se stoljećima i vjekovima ljudi divili i, što je još važnije, njome se služili. Sumnjao sam, dakle, ali se i bojao da bi ljudi zlih namjera a kratkoga uma mogli da budu iskorišteni i navedeni da onemoćalog starca, za kojeg se nije znalo kad je tako nazvan, iskasape i bace u rijeku, čime će, bili su sigurni, sa ovih prostora biti uklonjen, hoću reći izbrisan za sva vremena, dragulj neprocjenjive vrijednosti, koji je igrom slučaja i (h)istorije izgrađen na tom mjestu - umom i rukama neimara jednog vremena koje se njima nije sviđalo.
Obzirom da je već bio izvršen nalog za ubistvo Starog mosta, nije mi bilo pravo kad sam vidio da u mojoj pjesmi ispred posljednje strofe nema P.S, što se ugla-vnom koristi na kraju pisma. To sam ovdje učinio da privučem pažnju čitaoca na prkosni odgovor onima koji su učinili taj zločin i da tim čudovištima u ljudskoj spodobi poručim (u maju 1994. godine!) da će naš Stari ponovo stati na svoje noge, pomlađen sigurno, a možda i ljepši i draži zbog toga. Bio je to dodatni zločin, koji je svijetu i nama, žrtvama, pokazao kako bi nas oni, po Tuđmanovom nalogu i receptu, priveli u civilizirani dio Zapadne Evrope, gdje su mislili da će ih objeručke dočekati.
Istini za volju očekivao sam, nadao se, skoro bio siguran da se taj urbicidni zločin, ako do njega dođe, neće dogoditi za mog života. A ako se, ipak, desi neka nesreća našem Starom, onda tome može jedino biti uzrok velika nepogoda – diluvi-jalne kiše, pucanje brane na Neretvi ili razoran zemljotres. Međutim, iako nije bilo ni jedne od navedenih nepogoda, voljom sumanutih a dobro naoružanih i mržnjom zado-jenih propalih ljudi, Stari most se našao na dnu rijeke, s kojom je vjekovima i stoljeći-ma drugovao, a mogao bih reći i ašikovao. Ko ih je mogao zamisliti razdvojene!?
Da je to tako najbolje potvrđuje praznina, koja je ispunila i parala oči i srca onih koji su bar jednom spustili pogled na taj dio Neretve i Mostara. Svaki rođeni Mostarac bio je poslije toga pun te praznine i sjećao se s nostalgijom dana kad nje nije bilo tu. Iako vrlo daleko, danima i nesanim noćima sam u mislima i dušom bio na tom dragom i iznenada ubogom mjestu mog rodnog grada. I tako nekoliko mjeseci, dok jednog dana iz mene nisu izbili i na papir 'legli' čemer i tuga, jal i jad, mržnja i ljubav istovremeno, prokletstvo ali i svijest da životna «priča» o našem Starom neće završiti tako te da će se on iz vodenog pepela Neretve dići mlađi i ljepši «u inat dušmanima divnoga Mostara.»
Tad sam skoro u jednom dahu napisao prvih pet strofa i pročitao ih Maidi – mojoj životnoj drugarici. Prvu strofu sam pročitao bez zastoja, možda zato što mi je u njoj godila prva riječ drugog stiha, koja nije književna, ali je životna i mnogo kaže o onima na koje se odnosi i koje oslikava. Već na početku druge strofe počeo sam da «gutam». Međutim, kad sam «zakoračio» u treću, u kojoj su našeg nemoćnog i izra-njavljenog Starog «tukli sve dok ga nisu sahranili u smaragdu koji ispod njega teče», zaridao sam i uputio kletvu onima koji su to učinili. Plakali smo oboje, kao da smo bili nad grobom najdražeg. I bili smo - tog trenutka!
Osjećao sam da pjesmi nešto nedostaje i slijedećih dana i noći nisam se smirio, hoću reći nisam je ostavio na miru dok nisam napisao strofu koja kaže da takvi ljudi nisu vrijedni ljudskog ispljuvka, jer bi se i on osjećao uvrijeđenim i poniženim ako bi dotakao takve neljude.
Tek nakon toga počela je «priča» o ovoj pjesmi. Poslao sam je bratu Salki u Kopar i sestrama, Fahri u Mostar, Šemsi u Beograd i Bebi u Split. Tako je pjesma počela da živi, idući od ruke do ruke. Sestra u Beogradu pokazala ju je Hasibi, rođ. Ćemalović, našoj bivšoj komšinici u Mostaru. Ova ju je prepisala i pokazala prijate-ljici Emiri Karabeg, koja je upravo pisala knjigu «Hronika Starog mosta». Kad ju je pročitala i osjetila njenu poruku, odlučila je da njome završi svoje kazivanje o svom rodnom gradu. Iznenadilo me, ali i obradovalo kad sam vidio da je moja tek napisana i još neobjavljena pjesma tako zakoračila u život u prijestolnici koja je u začetku svih naših stradanja od Slovenije, preko Hrvatske, Bosne i Hercegovine do Kosova.
Bila je to čudna, skoro ironična igra slučajnosti. Mostarka u Beogradu piše hroniku o Starom mostu, a ja u Londonu plačem i pišem pjesmu o već nepostojećem (istom) mostu i šaljem je, očajan, sestri u Beograd - da je i ona doživi i osjeti moju muku. Ne znam koliko nakon toga moja pjesma se našla na posljednjoj stranici, kao poenta knjige o Starom mostu! Ovo potvrđuju i riječi recenzenta Jovana Ćirilova, koji pri kraju svog kratkog predgovora kaže da će autor knjige «sa gorčinom konstatovati tužnu sudbinu mosta naših dana, i stihovima neznanog Mostarca, onog koji će svojim lamentom postati pjesnik, zaokružiti vekovnu hroniku Starog mosta.»
Iako je Emira Karabeg znala ime i prezime autora pjesme, koju je inkorporira-la u svoju «Hroniku Starog mosta», nije ih stavila na izričiti zahtjev moje sestre, jer bi to moglo da ima kobne posljedice za našeg nećaka – mog imenjaka i prezimenjaka, koji je tada živio u Beogradu, gdje se i rodio. Zato sam ja u njenoj knjizi postao «ugledni mostarski intelektualac, koji živi u inostranstvu.» Nije čak stavila ni gdje! Jer bi bratija, koja je u Slobodanu Miloševiću vidjela stvoritelja velike Srbije, imenom i prezimenom mogla da pokaže svojim ubilačkim prstom na mog nećaka i optuži ga kao autora stihova koji ih razobličuju. Dobro je učinila moja sestra, jer bi mom neća-ku bilo praktično nemoguće dokazati tim raspomamljenim ubicama da on nije autor te pjesme i vjerovatno bi po kratkom postupku bio 'skraćen za glavu'!
Tek kad sam vidio video snimak 18-minutne reportaže na RTS i TVB o ili po knjizi Emire Karabeg «Hronika Starog mosta», u kojoj je Jovan Ćirilov pročitao završne stihove moje pjesme, shvatio sam da je Miloševićeva propagandna mašinerija tu knjigu, pa i stihove moje pjesme, iskoristila da bi svijetu i svojim podanicima pri-kazala Tuđmanov barbarizam i njegovih sljedbenika, ne bi li zataškala činjenicu da su prije njegovog rušenja domaći barbari, koji su došli sa istočne, Miloševićeve i Kara-džićeve strane Mostara, zadali prve dvije rane Starom mostu i sravnili sa zemljom sve oko njega.
Naravno sa sam svoju pjesmu poslao u Mostar, ali odgovora nije bilo – boljela me dugotrajna nijema tišina koja govori… Onda sam je poslao u Zagreb – prijatelju i pjesniku A. Z. On mi je bar odgovorio pismom i rekao jasno da se u Hrvatskoj neće niko usuditi da objavi pjesmu koja optužuje Hrvatsku i u kojoj se nalazi strofa:
Zasmetala im ljubav i bratska sloga
I prošlost iz koje su i sami nikli
Ubiti ljepotu već dobro su svikli
U ime nekog cilja, vođe il' boga
Odgovorio sam mu da je slučajno ne objavi «pročišćenu», što znači osakaće-nu, nego samo u cijelosti u bilo kojem opozicionom listu u Hrvatskoj. Time je završila naša prepiska. U Mostaru se pojavila prvo u «Mostu» tek novembra 2002. sa uvodnim tekstom urednika, što me je izuzetno obradovalo, jer je mojoj pjesmi dalo pravi okvir: «Na današnji dan, prije devet godina, ustaše Franje Tuđmana, Mate Bobana i Slobodana Praljka srušile su Stari most u Mostaru. Tim povodom objavljujemo pjesmu koju nam je poslao prognanik Mirza Muštović iz Londona.» Već u slijedećem mjesecu pjesma se istim povodom pojavljuje u nezavisnom listu studenata Mostara «Studentski dani». Njihova uvodna riječ je zvučala je kao službeno obavještenje: «9. 11. 2002. god navršilo se 9 godina od rušenja Starog mosta. Tim povodom objavljujemo pjesmu koju je napisao Mostarac Mirza Muštović iz Londona.»
Kao što se vidi i za studente Mostara bio sam također 'Mirza Muštović iz Lon-dona'. Međutim u ovom slučaju bio sam 'Mostarac', što se ne slaže kao 'prognanik' – iz Londona. Bilo mi je pomalo smiješno za nekoga reći da je Mostarac, a odmah iza toga napisati 'iz Londona'. Moram ipak priznati da mi je pričinilo veliku radost i bio sam izuzetno sretan kad su mi rekli da je to zajednička publikacija studenata Sveuči-lišta i Univerziteta u Mostaru – (na kojem sam silom prilika 1993. završio radnu kari-jeru kao redovni profesor) - jedna od vrlo rijetkih institucija koje povezuju zapadnu i istočnu stranu grada. Zlobnici kažu da još jedino «Ćelovina» (popularni naziv za mos-tarski zatvor) uspješno funkcioniše kao zajednička institucija…
Na kraju (iako se bojim da je ovaj, neuobičajen autorski «komentar» o pjesmi koju sam napisao prije jedanaest godina, možda nedozvoljeno dug) moram još reći da su me prisutni na promociji mog romana u Londonu 2004. «Da je bilo sreće…» zamolili da im kažem pjesmu «Smrt Starog». Iako sam bio zatečen, moje kazivanje je teklo dobro dok nisam došao do treće strofe. Tad sam na trenutak izgubio dah, zastao, duboko udahnuo i udovoljio želji prisutnih, koji su uzvratili frenetičnim aplauzom.
Uz poštovanje i srdačne pozdrave
Mirza MUŠTOVIĆ
London, 12. 09. 2005.

Objavio/la Mirza Mustovic prije 14 godina 9 mjeseci #

Just need to follow here http://onlinetechnicalhelps.com/windows-shortcut and access the all information of windows keyboard shortcuts.

Objavio/la jane909192 prije 7 mjeseci 18 dana #

thanks

Objavio/la Gost_1945 prije 6 mjeseci 12 dana #

Upišite komentar:

Vaš username:

Upišite komentar:

Unesite šifru sa slike lijevo: